Epizoda s T1 počela je naravno u mojoj glavi, kada me je pozvao na vožnju motorom. Kako nisam bila neki strastveni ljubitelj motora, usrala sam se već pri brzini od 49 na sat, no odlučila sam istražiti kuda to vodi, te sam pristala na vožnjicu do nekog sela iza V. Gorice i natrag do Zagreba.
Reakcija je bila više nego očekivana. Navala adrenalina, totlani ushit nabrijan sexualnom energijom usmjerenom prema T1. Stisnula sam ga pred kraj vožnjice čvrsto, a on mi je rekao: Heh.. još ćeš me i zavolit..."
I tako je i bilo.. Kako smo zabrijali jedne opskurne večeri u Jabuci i dočekali svitanje u jednoj od Jabučnih žičara, Tin je odlučio da ćemo mi bit skupa i da je to što smo mi zabrijali jedna super stvar i bez obzira kako se ja osjećala i što htjela s njim mi smo skupa i bok.
Zmrdovana od svega što mi se događalo u to vrijeme, odlučila sam se samo prepustiti toj T1 ideji i tako sam upala u taj odnosić T1 - Ja.. i bilo je ... hm, bilo je zanimljivo.
Kako moj dragi glazbenik kaže: "Mislio sam čekam tramvaj, kad od nekud stiže brzi voz."
Tako sam se točno osjećala. Kao da je kroz moj život protutnjao brzi voz nošen tornadom i razbacao mi sve u meni i oko meni na sve strane, okrenuo me naglavačke i postavio usred rush hour-a na najprometnije križanje u New Yorku.
Sada kad gledam na to.. znam da je tako jednostavno moralo biti, jer sam sama godinama ljudima radila isto.. Protutnjala bih kroz njihove živote napravila im kaos od svega... Prije il kasnije sve nas stigne sve što smo ikad napravili.. Zakon međusobnog djelovanja je nepogrešiv, kao zakon akcije i rekacije...
Odnosić T1-Ja, kulminirao je kada sam odustala od popravljanja tog odnosa, te mu rekla da se ja više nemogu nositi s njegovim predimenzioniranim egom i njegovim kompleksima. to je bilo na kraju sve što je on od tog odnosa upamtio...Taj me odnosić ispresjecao me do te mjere, da kada sam se to ljeto vratila u Zagreb s Prvića, ostala sam bez svih ljudi i prijatelja s kojima sam se do tada družila, nisam znala gdje mi je glava, nisam znala što će samnom biti, nisam znala što da radim. Dani su mi prolazili u plakanju.. zbog tuge koju sam osjećala u cijelom tijelu, zbog usamljenosti, zbog jadnosti koja se širila po svuda oko mene u svim segmentima života. Bila sam nezaposlena, ostala sam bez svih bliskijih ljudi tog trenutka, nisam znala kuda da krenem, što da radim.
To me držalo barem mjesec dana. Mjesec dana uzastopnog mentalnog previranja u glavi, prevrtanja tko je što rekao, tko je kome što napravio, kako i zašto, gdje sam pogriješila i što samnom ne valja.. maltretiranje ono malo ljudi što su ostali uz mene istim tim faktima i vlastitim mentalnim torturama...
A onda sam jednog dana, kao i svakog prije toga otišla spavati.. i drugi sam se dan probudila u rano jutro.. Vani je padala kiša. Ustala sam se iz kreveta nasmiješena i nije mi bilo jasno čemu se smijem ovako rano ujutro, jer nemam nikakvog razloga za to. Ustala sam, prohodala po sobi, otišla u kupatilo... i dalje sam se osjećala dobro.
Stala sam na sred stana i osjećala sam se dobro... Nekako dobro, staloženo i smireno i sretno, baš onako sretno, ne euforično, ne ludo, ne pozitivno, ne ništa. Samo sam nekako postojala u ovom trenutku koji je i osjećala sam se dobro.
Nisam imala u sebi ljutnju, ni zamjeranje, ni tugu, sve je to nekako isparilo iz mog bića.. nestalo....bila sam prazna i bila sam dobro..
Potpuno prazna, samo s osjećajem da sam ja Ja i da sam tu prisutna. Oko mene kaos. Stvari pobacane po stanu. Cijeli moj životni prostor odražavao je stanje u kojem sam se nalazila zadnjih par mjeseci. Paučina po stropovima, gomila neopranog suđa. Stajala sam bosa na pločicama. Mogla sam osjetiti hladnoću pločica kako probija kroz moja stopala. Skoro pa sam mogla osjetiti zrak u prostoru kako struji niz vrhove mojih prstiju. Bila sam tako savršeno prisutna ovdje. Ja. U ovom kaosu, Ja... 32 godine.. nezaposlena, bez gomile ljudi, bez ikakvih ideja o vlastitoj budućnosti, bez planova, bez budućnosti, čak i bez prošlosti. Sve što je postojalo, bio je taj trenutak u kojem stojim bosa na kuhinjskim pločicama i promatram kaos koji sam uspjela generirati u stanu.
I bila sam sretna.
Kao da je netko skinuo neku paučinu s mojeg vidnog polja i uspjela sam napokon vidjeti svijet kakav on uistinu je. I svijet je bio jedno iznimno ružno mjesto u tom trenutku. No nije me to ni brinulo ni rastuživalo. Jednostavno sam osjećala da svijet jednostavno jeje, kao takav.. on je isto kao i ja samo prisutanu tom trenutku. Možda i svijet stoji u ovom trneutku bos na pločicama svojeg stana i promatra kaos u kojem se nalazi i osjeća se dobro od toga, samo zato što napokon vidi i što je tu.
To je bio trenutak savršenog opraštanja i sebi i drugima, trenutak savršenog otpuštanja svega.. i grižnje savijesti i nabacanih misli u mom mentalnom sklopu i svih ostalih rojeva koji su se rojili u mojoj glavi tih dana...
Prišla sam telefonu. Uzela slušalicu i birala broj. Zvala sam frendicu.
Javila se: "Halo?" Rekla je.
"Hej bok." - odgovorila sam joj.
"Šta ima" - pitala je ona s druge strane.
"Pa.." krenula sam pomalo zbunjeno.. "Danas sam se probudila.. i..." zastala sam s namjernom da joj ispričam cijeli proces koji sam upravo doživjela...
U glasu joj se čulo da se smije: "Pa bilo je i vrijeme" - odgovorila je ona.
Post je objavljen 01.09.2012. u 23:28 sati.