Koontza mnogi smatraju nasljednikom Stephena Kinga u žanru književnog horora (iako se Koontz tome protivi, a ni Kinga ja ne bih tako lako strpala u ladicu označenu sa „horor“). Roman „Ubojica“ čitala sam cijeli tjedan, iako se radilo o napetom štivu, ili možda baš zbog toga, jer me čitanje činilo toliko nervoznom, da sam je svakih nekoliko stranica morala ispuštati iz ruku i otići raditi nešto drugo da se smirim.
Radi se o sljedećem: pisca krimića, Martya Stillwatera, odjednom tijekom radnog dana obuzme neki nemir, neka fuga koja ostane zabilježena kao tišina na njegovom diktafonu. Boji se da je psihički ili fizički bolestan, ali se nemalo iznenadi kad se njegovi loši predosjećaji obistine - u kuću mu provali stranac, tvrdeći da mu je Marty ukrao suprugu Paige i njihove dvije kćeri, Charlotte i Emily, tražeći da mu vrati njegov život. Nakon borbe sa strancem, Marty poziva policiju, ali pošto je istog dana objavljen članak o njemu u časopisu People, koji ga prikazuje kao pisca uspješnih krimića, gladnog publiciteta, policija mu ne vjeruje, i njegova obitelj ostaje prepuštena samoj sebi protiv doista začudnog bića.
U objavljivanju tog članka nalazi se ključna premisa romana, ono od čega je Koontz krenuo dok je pisao ovaj roman. Naime, isto se dogodilo i samom autoru, glede kojega je članak napisan korektno, ali su ga fotografije uz članak prikazivale kao manijakalnog ubojicu, „debelog nadrogiranog atentatora“, „zlonamjernog psihotičnog zlostavljača nedužnih životinjica“ (o svemu tome autor govori u pogovoru, kao i o toj prvoj ideji koja je dovela do ovog romana).
Roman nije loš, ali, kažem – s obzirom da su akteri, između ostalih, i djeca, knjiga me ispunjavala nervozom pa sam je čitala s učestalim prekidima. Vi je možda bolje podnesete.
Post je objavljen 12.09.2012. u 11:55 sati.