Opet sam u dilemi da li da obrisem ovaj blog kako sam brisala i jos jedan. Nekada pomislim da vise zaista nemam sta tu raditi, a opet moj um i moje JA voli iz sebe izbaciti sve misli i tragove zivota...napisati i ne procitati vec pustiti da tako zive svoj zivot.
svaka rijec ima svoju pricu i prozivljena je pa joj valja dati njen zivot da ostane, uvijek ju mogu pobrisati kada odlucim da je dosta...
ljeto??? e da...ljeto kod mene ima periodicno zacrtan pocetak i kraj...pocinje kao i proslo u suzama...jbg takva mi karma...dok traje je jebeno puno adrenalina i zavrsava iznenada hitnim pakiranjem...pa tako nije niti ovo drugacije pocelo niti zavrsilo...u biti i ne da mi se o ljetu...jebi ga, umori me nekad moje svako sranje u zivotu i svaka suza i svaka tuga...jebeni Vertigo!!!
dan prije puta preko drustvene mreze sam zaljepljena za zid u soku....rastrgala sam se na hiljatu komada i jos se lijepim.....u biti u zivotu imam vrlo malo ocekivanja
no ovo nisam ocekivala...ali to je zivot zar ne...ili te mazi ili te lagano kida nema sivoga. prije 8 godina sam si zabranila mastanja, ocekivanja i stvari koje me mogu pokidati i popustih sama pred sobo i tako to biva...nakon 1,5...ili ajmo reci godinu mog postojanja tamo negdje ...zaljepljena za zid...onako...kao kad svom snagom bacis casu i onda gledas kako se oni sitni i veliki komadi raspadaju i lome...i onda pokusavas sljepiti ...ali neide jer su neki tako jako sitni da ih ne mozes niti slijepiti a neke vise ne mozes niti naci....i jos kad se zabodu u tkivo...boli ko sam vrag...e tako.
no netreba voljet izgubljeno jer se na sili ne vraca nista, a ako je izgubljeno onda....., treba ne izgubiti voljeno..no to nije nekad u moci covijeka-pogotovo ako nije voljen, prema tome nema tu previse mudrosti...i odjebite svi sa savjetima kako vrijeme, sunce i prijatelji lijece sve...velika laz i sranje, covijek se sam izlijeci, pokrpa i krene dalje. pa svaki puta kada padnes na koljena moras ustati kad tad jeli tako??? ne vidim razlog zasto i ja nebi ponovo ustala...sigurno hocu no mozda se moram malo odmoriti i polakoosloniti i ustajati...lagano...onako kao kad polako izranjas kada zaronis na dah i pluca te tjeraju da se vracas po zrak.......nemo"s ostatu zauvijek u vodi...koliko god to mozda i zelio.
no, svakako treba paziti na htjenja, nade i mastanja....jer realnost te jedino drzi nad vodom, jebi ga ja sam cisti ID zato valjda i razbijam se kao casa...kao u onoj prici o Aleksandru kad je od podanika dobio predivne case na dar te ih nakon sto ih je gledao i divio se razbijao jednu pojednu i rekao podanicima-bolje da ih sada razbijem nego da ih zavolim a one se onda vremenom razbiju jedna po jedna i ja da patim.....eto.
no da, idemo dalje, tattoo....moj feniks sa ruzom-za rekuperavanje, moj pegaz- za snagu kao oruzje vjerujucih koji me na kraju vezao zlatnim uzdama kao u legendi, hvatac snova...uhvatio je svaki moj san....koji je i ostao san....a slovo T na ruci...da se pamti...zauvijek da se pamti...idemo dalje...sada mozda neka tetovaza zastite...mozda od sebe same :-)
nikad ne zalim za nicime no jedna stvar je bitna...postovanje...koje se mora izkazati uvijek ako je zasluzeno...ali uvijek.......
da li sam postovana? da li je drustvena mreza mjesto odluka? gdje su nestali razgovori? gledanje u oci ? gdje su nestale vrijednosti...jebo te danas svi pisemo sms, mail, skype........pratimo se preko slika na prezama, nitko ne upotrebljava rijeci niti olovku i papir.....sve je otislo negdje krivim smijerom...ne iznenadjuje me sam cin...iznenadjuje me nacin ....od kojeg se jos oporavljam iskreno , ali ok
i bilo bi pametno poslusati razum koji kaze...ne pustaj vise da ulazi nesto sto te moze baciti u zid jednom...dobro ti ide i ovako samoj....jesam li u pravu? milslim ako mi je islo svih ovih godina,......pa sam popustila i ostala razbivena...sto ne bi opet bila kao i prije? vidjela sam da mogu...i da znam tako...,no postoji problem da smo stvoreni da ne budemo jedinke...no nije neizvedivo
adrenalin i stres...dobro dosli , na srecu imam takav posao da sam u zrvnju cijelo vrijeme i na srecu onda nemam vremena za svoje misli sto je odlicno , a poslije posla se opet trudim posvetiti zvejrkici, i inim stvarima ....noc je teska, nekad oblacim bijelu maicu i bikserice i tako nestajem u bunilu, a nekad uspijem zaspati i usnuti bez snova...sto je dobro.
i tako od predprosloljetnih paunova na otoku i zlici meda s dinjom...do ovoljetne plaze i prerano otpalog lisca u naselju......od torte s visnjama do lanca na biciklu, od uzdaha do suza, oslonjena sam na drugo koljeno i lagano.......ustajem
Post je objavljen 28.08.2012. u 09:02 sati.