Nekako smo se našle u toj vrelini ljetne večeri kada je ljeto u odumiranju kao da nikada ne želi otići pokazivalo svoje najžešće boje
I tada.. uz zvuk gitare i neke dobro znane stihove, lagano prebirući po događajima koji se i nisu dogodili već su se razotkrili i uz tople ljetne osmijehe, očarane trenutkom jer se jedino on računa i opijene samozaljubljivim ljetom koje ne želi ustupiti svoje mjesto kišovitoj jeseni
Pomislila sam..ovo ljeto je zaista bilo moje i ne dam ga kiši, niti oblacima, ne dam ga riječima koje ništa ne govore, iluzijama koje se rasplinju poput mjehurića ..
To je ljeto kada sam se zavela..a to se ne zaboravlja nikada
Ali ja volim jesen još više nego ljeto
I zavest ću se njenim bojama
Još uvijek ne znam kako je to kada se spoje kasnoljetni nokturno i ranojesenja sonata ali... vrijedi probati
I hoću.. jer moram...
Ali ta jedinstvena večer, smijeh i pogled duše koja me nekako osjeća oduvijek i vjerujem zauvijek..bili su predivan dodatak ljetnom tihom odlasku
A ja sam ga poželjela zamoliti, primiti za ruku, potrčati za njim, preklinjati ako treba ..da ne ode..jer je moje prvo...
A prva ljubav se ne zaboravlja
Tako zaljubljivo i zaneseno...zavodljivo i podatno...nježno i strastveno..moje...
I osjećam taj zov slobode u svakoj svojoj pori..u kosi..koraku...u svom glasu..
I osjećam ga u svom koraku nježno ljetnom kako kročeći u jesen u dolasku dobiva sve boje hrabrosti, odlučnosti, jačine..
A one su tako stvarne..opipljive..šuškaju pod mojim stopalima..
Kraj ljeta je početak boja..kupujem ih u zamjenu za sve velike riječi ovoga svijeta
Kraj ljeta je početak plesa s kišom...
Ispisivanja stotinu stihova koje ću spremiti u onu svoju točku na ramenu gdje spavaju leptiri..
I vode svoj ples kada noću spavam
I pletu mrežu u mojoj kosi..snoliku ljetnojesenju zavodljivu mrežu
Postoje rijetki trenuci kada ugledate čistu radost u nečijim očima..
I osjećate život u svom punom i neporecivom obliku
I zahvalni ste..i volite neizmjerno...
Nečiju predivnu tišinu duše...
Post je objavljen 25.08.2012. u 23:45 sati.