Pitaju me Australci zašto je željeznički kolodvor tako zapušten, propao, nema putnika nema nikoga, a autobusni, koji je odmah pokraj željezničkog, je uredan i čist? Objasnim im ponešto o stanju u HŽu, na licima im vidim i dalje su zbunjeni. Pitaju me kakvo je to neuspješno poduzeće, tko ga tako nesposoban vodi, jesu li ti ljudi onda siromašni i bez plaća? Velim ne, objasnim ponešto o državnom i privatnom sektoru. Na licima još veća zbunjenost. Pitaju, zar državi nije u interesu da njena poduzeća posluju dobro? Objasnim im ponešto o domaćoj dvodekadnoj interpretaciji državnih i privatnih interesa. Zbunjeno opet pitaju, ali zašto se tako krši zakon? Velim, zakon se nije kršio, već slijedio. Blijedi pogledi. Objasnim ponešto o domaćoj ekonomskoj politici, sprezi politike, korupcije i kriminala, pretvorbi i privatizaciji. Još bljeđi pogledi. Nije im jasno. Pitali bi ali zašto, ali velim zato (mislim, e moji bljedoliki, upali ste među domoroce). Pitaju me, zašto neki dijelovi grada izgledaju kao nakon nuklearne katastrofe? Velim zato i jer. Opet teleći pogled. Odnosno pogled građana neke daleke uređene zemlje kojima je kaos nerazumljiv. Tu su bile tvornice? Tako je. U kojima su radile tisuće ljudi? Tako je. U nevjerici pitaju, to je sve prazno, tu više nitko ne radi? Velim, tako je. Pa od čega vi živite? Počinje me boliti glava. Pitaju, zašto? Velim zato i zato. Pitaju, kako je to moguće? Velim zbog toga i toga. U nevjerici pitaju, zar nitko nije završio u zatvoru? Potvrđujem da nije. Odnosno da kao jedan je, ali je sada na odmoru, od zatvora. Zbunjeno bulje i žmirkaju kao tele u šarena vrata. Idemo dalje. Pitaju, na cesti su rupe, to mora da je od granata, jesu li to posljedice rata, jesu li bila velika bombardiranja, to mora da je zbog toga? Velim, ne, prva linija fronte je nešto dalje, ovo je zbog toga i toga. Teleći pogled. Opet pitaju, to je zbog rata? Opet odgovaram ne, zbog toga i toga. Pitaju, zar lokalne vlasti ne mogu poduzeti ništa da bi imali kvalitetne ceste? Objasnim im nešto o lokalnim vlastima i cestama. Napose autocestama. Žmirkaju. Pitaju, ali sagradili ste dobre autoceste, gradnja se sigurno nastavlja prema Dubrovniku? Pojasnim o popapanim milijunima, plaćenim a nedovršenim dionicama, zlatnim wc-ima, kraju autoceste u vrletima Vrgorca, pelješkom mostu i ostalim građevinskim marifetlucima. Trepću, zblenuto. Pitaju, a zašto su ove stepenice nedovršene? Objasnim im nešto i o lokalnim izborima. Pitaju, hoće li onda za sljedeće izbore stepenice biti dovršene? Baš kao djeci polako im i strpljivo objasnim ponešto o domaćem političkom folkloru i običaju opetovanih svečanih otvaranja. Velim, da bi se nešto moglo opetovano otvoriti treba vječno ostati nedovršeno. Pitaju, kako je moguće da se sve to dešava? Velim, zbog toga i toga. Zbunjeniji više nego ikad. Mene hvata muka. Kakvu li će sliku o ovoj zemlji steći. Da se ne izbezume do kraja, nastojim im skrenuti pažnju pričom o kulturi i prirodnim ljepotama. Mašem rukama, pokazujem, dokazujem. Neumorno ih filam podacima o tradiciji, naslijeđu, prirodi, smilju i bosilju. Nema vajde. I dalje žmirkaju. Zabrinuto pitaju, jesu li požari o kojima se priča učinili puno štete? Velim, svake godine isto. Pitaju, zašto se to događa? Velim, zbog toga i toga. Pitaju, zašto onda nitko ne čisti šume? Velim, nije sva šuma privatna. Pitaju, čija je šuma? Objasnim im ponešto o problematici naslijeđivanja, zemljišnoj rascjepkanosti, neuređenim zemljišnim knjigama, a ponešto i o HŠ. Na licima opet teleći pogled. Pitaju, zašto se knjige ne srede? Već se koprcam i u muci hvatam za Vranju Josipa. Ništa im nije jasno. Pitaju, zašto onda HŠ ne čisti šume? Velim, zato i zato. Pitaju, jesu li ti ljudi onda siromašni i bez plaća? Velim ne, plaće su im odlične, na licima još veća zbunjenost. Pitaju, tko je prije čistio šume? Velim, ti i ti, a bilo je i stoke koja je pasla. Pitaju, zar sada nema stoke? Potvrđujem. Pitaju, zašto nema stoke, gdje je nestala stoka? Suzdržavam se da je ne lociram u državnu upravu i govorim zbog toga i toga. Teleći pogled. Pitaju, kako je moguće da se nitko ne bavi stočarstvom, odakle vam mlijeko i meso, pa vaši supermarketi su puni puncati? Odgovaram. Na licima im zbunjoza plus nevjerica. Pitaju, zar se sve uvozi? Velim, Made in China. Pitaju, ali ako cvate trgovina, a poljoprivreda, što s poljoprivredom, valjda i ona prosperira?! Već potpuno zelenoj u licu, s gropom u želudcu, mučno mi je više reći išta. Na rubu histerije pitaju kako je moguće da je propala poljoprivreda?! To mora da je zbog rata, to je sigurno zbog rata?! Velim, ne, nije zbog rata, već zbog toga i toga. Pitaju, kako je moguće da se sve to desi, da nitko ne odgovara pred zakonom?! Kako je to moguće?! Kako?! Kako??? A da kako? Lako. Made in Croatia. Srećom nije sve tako crno, malo mi laknulo kad sam čula da im je sljedeća postaja Grčka. I od crnog ima crnohumornije.
Post je objavljen 24.08.2012. u 09:00 sati.