U vjetar mi, opet, pitanje ode,
a vjetar, k'o vjetar, krilima maše;
iako pitanog u oči bode,
on samo Pegaza svojeg uzjaše
i nebu pod oblak vine se, Bože,
istine gdjeno se glas očekuje,
kako se doseći i zenit može,
poezija kad se munjama kuje!
Stoga smisla nema srdit se, zbilja,
nakon što obzorje procvjeta slavom
i nakon zdravicâ usl'jed obilja.
Ali, uza sve to, nad mojom glavom
na jastuku mekom od sna i bilja,
i Pegaz moj, eno, dimi u plavom!
Post je objavljen 24.08.2012. u 02:12 sati.