Znam što da učinim ali kako to da učinim!?
Ili lako je to njemu ili njoj kad imaju „to“.Koliko puta smo to čuli ili sami izrekli u svom životu.Uvijek bi se nekako našao neki razlog zbog kojega ne bi mogli učiniti ili imati nešto sto želimo.Zanimljivo koliko bi puno tih razloga bilo.Ili koliko maštovitih,kreativnih „opravdanih“ razloga.Pa bi smo čekali neko bolje vrijeme.Recimo kad učinim to i to onda ču razmišljat o tome.Ili ako se uhvatimo omiljene teme većine nas,mršavljenja,od ponedjeljka ču krenuti s mršavljenjem.Za većinu taj ponedjeljak dođe i krenemo na mršavljenje,vježbanje ili neki drugi način preoblikovanja tijela ali tek mali broj ljudi disciplinirano i ustrajno dođe do kraja zacrtana cilja.Za neke od nas znalo bi se događati,dođemo do kraja,preoblikujemo tijelo kakvim želimo no nakon nekog vremena jednostavno se vratimo ili čak opstanemo još teži i veći nego sto smo bili.Pa umjesto zadovoljstva i sreće u nama se stvori plodno tlo za frustraciju i nezadovoljstvo.Onda ta šuma nezadovoljstva uzrokovana silnom frustracijom od želje za novim tijelom raste sa svakim novim neuspjehom i to toliko da nakon nekog vremena ne možemo ništa drugo ni svidjeti,ni u čem uživati.Hranjenje se pretvori u sumanuto brojanje kalorija,hrana se pretvara u neprijatelja.Punimo se raznim informacijama o energetskim vrijednostima hrane,efikasnosti nekog novog načina vježbanja ili možda najgore od sveg,postanemo eksperti u dijetama.Na kraju velika većina nas postane hodajuća enciklopedija,frustrirana i nezadovoljna svojim izgledom ali s čvrstom željom u naumu da sljedećeg ponedjeljka ce sve bit drugačije.
Dal je to poznat scenarij?
Meni osobno jest jer sam i sam pao u tu zamku i bio jako nezadovoljan svojim izgledom u tolikoj mjeri da sam se sramio izgledna svog tijela.Jednostavno nisam znao drugačije,samo sam činio ono sto su oni oko mene znali i činili i s tim informacijama sam krenuo u „boj“sa svojim tijelom.Tad nisam znao ono što sad znam.
DIJETE NE DJELUJU!
U biti dijete čak i uzrokuju viška kilograma.Čak i sama spomen na mršavljenje stvara otpor u našem tijelu.Neki grč u stomaku ili prsima.Zato se i opiremo toliko tome jer podsvjesni dio našeg uma smatra da je to jako nesigurno za nas.Što i jest,jer višak kilograma je tu s razlogom.Čak i ako mi ne možemo naći neki svjesni,neki logički razlog zbog čega nam je potreba da imamo taj višak kilograma,on je tu s razlogom.Sigurno,nekad se desi da jednostavno ne pazimo ili možda stupimo u bračne vode ili započnemo neki posao pa ne vodimo računa o obrocima te stvorimo višak kilograma,ali ako nam je jako teško osloboditi taj višak,ako čak i nakon odluke da oslobodimo se tog viška mi i dalje „se mučimo“ onda je razlog taj,što nešto u nama želi zadržati taj višak kilograma.
Dokle god ne nađemo taj razlog ili ga „razuvjerimo“ oslobađanje viška kilograma može postat frustrirajuča borba.To vrijedi i za mršave osobe koje žele dobiti koji kilogram.Tijelo i um,iako je sve to jedno za mene ovdje ču ih razdvajati radi lakšeg razumijevanja,smatraju da ta određena težina, određeni broj kilograma nam je potreban.Nekad davno još dok smo bosonogi trčali ogromnim prostranstvima i dok smo kopljem lovili plijen,taj višak kilograma je bio itekako bitan jer tad nije bilo hrane koje smo mogli kupiti u supermarketu pa smo ovisili o onome što smo ulovili.Tad nam je višak kilograma služio kao rezervoar jer tko zna kad ce biti sljedeći ulov ili hoće li ga uopće biti.Masno tkivo(salo)nas je grijalo za vrijeme hladnih zima,salo kod žena tog doba je služilo da zaštite djecu u trudnoci.Salo nam je bilo potrebno.Salo je našeg predaka štitilo i u borbi jer bi za vrijeme ranjavanja štitilo unutarnje organe(primjer gladijatora).Sad u modernom društvu gdje imamo dovoljno hrane,ne lovimo je(osim poneke akcije u kojem trgovačkom centru)masno tkivo nam nije potrebno.Dapače sad je došlo do toga,zahvaljujući raznim časopisima i televiziji da je masno tkivo nepoželjno,cak i odbojno.Misljenja sam da je ženama današnjice puno gore jer su doslovno bombardirane s slikama „idealnog tijela“ i ako se ne nalaze u tom „idealu“ društvo može biti jako okrutno.Opet ne toliko okrutno koliko mi sami prema sebi,jer mi smo ti koji doslovno razbijamo glavu s tim idealnim proporcijama,kalorijama,vježbanjima,izgledom,odrazom u ogledalu i sličnom, da ne nabrajam jer velikoj većini koja pročita ovo bit ce itekako jasno sto govorim.
Ali ne bi sad o tome,jer smo svjesni toga,netko vise,netko manje.Što se tiče naših davnih predaka,njima je masno tkivo imalo svrhu.Imalo je svrhu i biti mršav.Ako si na području gdje je malo hrane,gdje su duge zime onda je masno tkivo značilo život.Ako si bio na području gdje su bili grabežljivci i gdje je sve ovisilo o brzini,atletskim sposobnostima tad je mršavost bila poželjna(primjer da lav hvata grupu ljudi,najbrži preživljava a najsporiji plača danak)Danas nema lavova,nema gladovanja,nema ništa od tog za veliku većinu ljudi koji žive u modernom okruženju.Ili ipak ima.Za modernog čovjeka današnjice,lav može biti šef,kolega,gazda ili cak i bračni partner(koji za neke postane mračni partner) pa od silnog stresa tj nemogućnosti da se nosimo s stresom aktivira se dio tijela zaslužan za obranu i onda vidimo ljude koji doslovne dobivaju ili gube kilograme da bi se „obranili“.Stres je današnji grabežljivac,današnji lav,današnja „opasnost“.Drugi uzrok su same dijete,jer dijete su te koje potiču tijelo da uspori metabolizam jer smo upali u jako oskudnu zonu,zonu izgladnjivanja,namjernim ograničavanjem prehrane.Izgladnjujemo naše tijelo toliko da ono ne zna kad ce bit slijedeći obrok ni hoće li moči preživjeti do slijedećeg obroka pa se uspore sve metaboličke funkcije.Da ne govorim o tome kako dijete mogu biti opasne jer često ograničavaju vitamine,minerale,masti,proteine nužne za zdrav životni vijek našeg tijela.Usporavanjem metabolizam,restrikcijom dijetama dovodi do toga da jednom kad stanemo s dijetom,naše tijelo gomila masti,salo oko nas za slijedeći put kad budemo gladovali(bili na dijeti).Zato dosta ljudi se naglo udeblja,još i vise nakon što prestane s dijetom.Vjerovatno vam je poznata takva osoba.Mišljenja sam da je stres,tj emocije definitivno broj jedan uzrok viška ili manjka kilograma.Jer ako se ne možemo nositi s našim emocijama često posegnemo za hranom pićem,cigarama,alkoholom ili nekim drugim sredstvom za trenutnu anesteziju našeg uma i tijela a samim time i osječaja.Točnije ne možemo se nositi s emocijama pa prekomjerno jedemo.Jedemo kad smo nervozni,tužni,bijesni,nesretni,usamljeni.Jedemo prekomjerno čak i kad se osjećamo veselo,zadovoljno.Jedemo prekomjerno cak i kad želimo ugodit nekome,postat bliskiji s nekim,zbog društva,prihvačanja.Jedemo prekomjerno kad smo uzbuđeni,radi utakmice,filma.Zbog raznih razloga jedemo a često se desi da nam je fizička glad,stvarna potreba za energijom najmanji razlog.Onda naučimo naše tijelo,naš um da nas omiljena čokolada može „spasit“tuge.Da nas kasno nočno prejedanje može“umiriti“ i slično.Ili se osjećamo tako mali,tako neželjeni,tako odbačeni da jednostavno moramo se negdje sakriti,zaštititi i tad razvijemo oko „sebe“taj štit od masnog tkiva gdje smo „sigurni“.Ili želimo nestati,biti nevidljivi,neprimjetni pa katkad ljudi tako smršave da ih se jednostavno ne primijeti,iako su možda u istoj prostoriji.Brojni su razlozi podsvjesna uma ali moramo biti svjesni da nas podsvjesni um čini sve što je potrebno da nas zaštiti,to mu je primarni zadatak.Dokle god je podsvjesni um uvjeren,smatra stvarnim da je višak kilograma,prejedanje,neka određena hrana ili piče,mršavost,bulimija i slično potrebno za naše“preživljavanje i zaštitu“bit ce jako teško,katkad i nemoguće doći do izgleda kojeg želimo.Katkad i sam taj izgled kojeg želimo može izazvat „alarm“ u umu.Recimo manekenski izgled bi možda privlačio brojne poglede,pažnju,bili bi u centru pozornosti,komentara a neki od nas misle da još nisu spremni za to.Osobe koje su odlučile povući se s životne pozornice u pozadinu zbog jer su negdje u svom životnom iskustvu imale razne nelagodne,traumatične događaje povezane s većom ili manjom grupom ljudi.Tako da nas katkad podsvjesni um štiti i od toga,iako svjesno žudimo za tim.Pa to postane vječna borba nas samih protiv nas samih.U kojoj če uvijek pobijediti nas podsvjesni um.tj mi.
Ali ima rješenja.
Rješenje ja da uvjerimo naš podsvjesni um da je sasvim u redu da se oslobodimo viška kilograma.Da dopustimo sebi imati određeni broj kilograma,određeni oblik tijela,da zamijenimo neke navike.
Ključ je u podsvjesnom umu.Podsvjesni um komunicira slikama,osjećajima a ne riječima stoga ne možemo mu reć,“slušaj podsvjesni ume,sad ćemo se najest ove pizze,popit ćemo pivo i od sutra mi mršavimo“.Bilo bi stvarno lako da to ide tako.
Da bi komunicirali s podsvjesnim umom trebamo,po mom osobnom iskustvu upotrijebiti maštu.Mašta je tisuće puta jača od snage volje.Pa evo jedne male tehnike zamišljanja ili vizualizacije.Nemojmo se zavaravati s tim što je mala i jednostavna,ona je silno moćna.
Jedna od velikih iluzija jest da ono sto je dobro treba bit komplicirano ali prava moć je u jednostavnosti.Zato molim sve koji če koristiti ovu tehniku da otpuste želju za unaprijeđenjem,uljepšavanjem,dodavanjem jer mi ljudi smo jako skloni tome.
Dakle jedna od tehnika je ta da se umirimo,zatvorimo oči,udahnemo duboko kroz nos,zadržimo dah do 3 i onda otpustimo dah kroz usta.Tako tri puta,što nas dovodi u opušteno stanje uma gdje je komunikacija s podsvjesnim dijelom uma lakša.
Tad krenemo zamišljati,vizualizirati,osjećati kako bi se ponašali,što bi činili da imamo idealan oblik tijela.Ako ne možemo zamisliti naš idealan oblik tijela onda zamislimo kako bi izgledali da imamo par kilograma manje.Pa još par,sve dok ne dođemo do onoga što je u redu za nas.Naglasio bi da ne pretjerujemo,ne stvaramo nerealni izgled tijela,neki iz časopisa već realni izgled našeg tijela s obzirom na našu fizičku konstituciju.
Zamišljamo se u tom idealnom obliku kako činimo svakodnevne stvari,zadatke,obveze.
Kako polako jedemo,kako odlažemo pribor dok polako žvačemo hranu,kako ostavljamo malo na tanjuru i odnosimo tanjur,
Ako postoji neka određena osoba,sastanak,događaj zbog kojeg smo nervozni,prolazimo i to vidjevši,zamišljajući sebe osjećajući se opušteno,mirno s pozitivnim ishodom na kraju
Ako postoji neko ponašanje,navika koja nam smeta,zamislimo da umjesto te navike imamo novu,zdraviju(recimo umjesto čokolade,pojedemo neku voćku)
Zamislimo kako idemo na posao,kako pričamo s kolegama,radimo
kako jedemo na poslu,polako,svjesno
i tako prolazimo cijeli dan,sve situacije s ljudima,djecom,obitelji.
To činimo prvo čim se probudimo ujutro i navečer kad krenemo spavati,5-10 minuta,s tim da jutarnju vizualizaciju prođemo baš za taj dan,kombinirajući s obvezama dana te s tim,planiramo uspješan dan usput što je dvostruka korist.
Ove slike koje smo zamišljali bi pokrenule podsvjesni um jer podsvjesni um ne zna šta je stvarno a šta je zamišljeno i ako bi u te slike ubacili i osjećaje ugode,zahvalnosti,mira tad bi podsvjesni um shvatio da je sasvim sigurno imati takav oblik,takva ponašanja.U slike,dok zamišljamo ubacujemo što više naših osjetila.
Osjetilo dodira,(kako rukom prelazimo preko koŽe ili nekog predmeta),osjetilo sluha(kako nas komplimentiraju,kako pričamo s nekim),vida(što vidimo u ogledalu),mirisa(miris je jedan od jačih osjetila).Što vise osjetila to je slika stvarnija a samim time i brže postižemo ono sto želimo.
Neću lagati,nije to magični štapić,trebat će vremena,trebat će i discipline,katkad i malo više truda.Svi smo različiti u našim vjerovanjima i životnim iskustvima pa će netko samo uz ovu tehniku postić željene rezultate a netko će trebati i dodatne tehnike pa čak i pomoć da ostvari ono sto želi.U svakom slučaju,po mom osobnom iskustvu,ovo je vrijedna tehnika,ne košta,nije joj potrebno puno vremena i jako je moćna.
Katkad možemo naletjeti na unutarnje blokade kao da ne možemo uopće vidjeti svoje idealno tijelo,ne možemo ga ni zamisliti ma koliko se god trudili iako sasvim dobro vizualiziramo ili zamišljamo.Ili jednostavno se opiremo činiti ovu tehniku,govoreći sebi ovo je glupo,bezveze što je opet jedna vrsta otpora.Tad preporučujem pomoć jer nekad kad radimo s nekim iskusnim taj netko nam može pokazati lakši put ili stvari na koje stvarno trebamo obratiti pozornost.Nekad nam zna biti nelagodno tražiti pomoć pa možda bi tad bilo dobro vrijeme da si postavite pitanje „što mi je važnije,izbjeći nelagodu ili imati idealno tijelo koje zaslužujem.Nekad želimo sve sami učinit ali to zna katkad biti jako frustrirajuće i dugotrajno ako ne znamo kako.Znam iz osobnog iskustva da u radu sa samim sobom katkad se zapetljamo u emocije ili priče,situacije pa može doći do odustajanja te je pomoć nekoga sa iskustvom itekako dobrodošla.Osobno podržavam samopomoć,u biti čak i rad se terapeutom je vrsta samopomoći jer nas terapeut samo navodi i usmjerava a mi smo ti koji izabiremo hoćemo li to učiniti ili ne ali ako zapnete ili nemate željene rezultate,bolje se obratit nekom iskusnijem jer nas to zna poštedjeti silnih živaca,frustracija,“izgubljena vremena“.
Možda najgore od svega je sto propuštamo priliku da se osjećamo sretno,zadovoljno i da uživamo u sadašnjem trenutku ovdje,sad,kao što i zaslužujemo.
Post je objavljen 22.08.2012. u 20:02 sati.