Izgleda da je umjetnost apstraktnija i mističnija od religije. Otužno i nelogično zvuči jer umjetnost, kakav joj god predmet motivacije bio, čini se da mora biti konkretnija i zemaljskija od čisto duhovne pojave (osobe) kao što je Bog. Jer ono što umjetnost mora činiti konkretnijom je upravo čovjek koji ju stvara ili pronalazi. No u stvarnosti ovoga svijeta, promatraču se pokazuje umjetničko djelo bez da mu se prije pročita stotisuća zakona koji mu pokazuju kako određeno djelo valja promatrati na ispravan način. Također i pokraj postojanja kritičara na pojedina umjetnička djela, i dalje ne postoji krivo doživljavanje umjetnosti. To je ključna misao ovdje! Zatim nitko nije prisiljen najprije pročitati kritičare, uvjete nastajanja djela, biografiju autora... Ostavljen je izbor svakome činiti onako kako više voli uživati u umjetnosti. Dok u religiji nema osobnog osjećaja duhovnosti. Ne na taj način da gledaš na duhovnost kao na umjetničko djelo i upijaš viđeno, doživljeno. U principu, možeš, ali drži se svih zakona koje je donosio (izmišljao) čovjek stoljećima stvaranja i nadograđivanja jedne religije.
No kad bismo imali sasvim svoj originalan pristup onostranom, jednostavno je, ne bi pripadali niti jednoj religiji. Takvih je ljudi mnogo, da se razumijemo. Najviše je onih koji uopće ne razmišljaju o tome, već su upisani u knjigu kršćana ili nečeg drugog. Oni naravno ne priznaju sebi da ne pripadaju, a ovi koji bi htjeli priznati, većinom se boje jer s nepripadnošću dolazi nesigurnost, izgubljenost, nestalnost...
No ono što želim reći je to kako je zanimljivo razmišljati o apstrakciji umjetnosti i onome što čovjek može doživjeti i izraziti kroz nju i o jednoj religiji čiji su pripadnici previše jednaki jedni drugima, dok je u umjetnosti sve prožeto ljepotom različitosti emocija, boja, temperamenata, pa i duhovnosti...
Post je objavljen 21.08.2012. u 10:33 sati.