Od izbora Habsburgovaca najviše se očekivalo u obrani od Turaka, ali ta očekivanja nisu bila ispunjena. Jedan od glavnih razloga bio je građanski rat koji je izbio na području Hrvatske poslije izbora Ferdinanda. Slavonski sabor je naime, uz podršku tada najjačeg hrvatskog velikaša Krste Frankopana, izabrao za kralja Ivana Zapolju. Takvu situaciju koriste Turci da tijekom 1527. zauzmu Liku i Krbavu, a krajem iste godine i Jajce čime ja posve propao obrambeni sustav na Vrbasu i obrana se prenijela na rijeku Unu. Turci napreduju i u Slavoniji, ponekad uz odobravanje lokalnog stanovništva nezadovoljnog feudalnim iskorištavanjem. To napredovanje nije mogla spriječiti ni protuofenziva habsburške vojske. 1537. pada i posljednja utvrda na području južne Hrvatske - Klis.
Turska pustošenja imaju izuzetno teške demografske posljedice. Cijele pokrajine napušta hrvatsko stanovništvo i seli se na druga hrvatska područja ili izvan domovine. Ratovanje s Turcima i dodiri s njima i narodima pod njihovom vlašću ojačali su balkanske i orijentalne utjecaje na civilizaciju Hrvata. Dugogodišnje ratovanje s Turcima dalo je mentalitetu hrvatskog naroda jednu tamnu crtu.
Turska ratna taktika nije bio munjevit rat nego polagano, postupno osvajanje kako drugdje tako i u Hrvatskoj. U takvom ratu Turci bi provalili u neki kraj, pa najprije opljačkali i popalili nezaštićena sela, pobili i rastjerali stanovnike, a onda bez mnogo muke osvojili gradove, slabo utvđene i s malom posadom od nekoliko stotina slobodnjaka i haramija-seljaka. Tako su padali pod Turke gradovi: 1538. Dubica, 1544. Stara Gradiška, Cernik i Kraljeva Velika prvi put, 1552. Virovitica, Kraljeva Velika drugi put i konačno, Čazma, Dubrava i cijela Moslavina. U Čazmi 1552. Turci osnivaju sandžakat i ovdje smještaju posadu od 1400 vojnika, pješaka i konjanika. Iz ovog turskog uporišta prijetila je ozbiljna pogibelj cijelome kraju od Križevaca preko Božjakovine do Zagreba.
Sve je to bio valjan razlog da se 1553. počne uređivati vojna krajina u Hrvatskoj, koja dobiva stalnu vojsku od 4000 vojnika. Od 1554-1557. izgrađeno je i popravljeno nekoliko tvrđava između Save i Drave (Veliki Kalnik, Gradec, Žabno, Topolovac itd). "Turski strah" je tako veliki, te veliki broj stanovnika iz Polonja bježi prema zapadu u sigurnije krajeve. 1556. Turci su pljačkali sela između Ivanić-Grada i Vrbovca. Međutim, spremnost Hrvatske da junački suzbije tursku silu, prisilila je Turke da 1559. napuste Čazmu, zapale njezinu tvrđavu, a sandžakat prenesu u Pakrac.
Da bi se Božjakovina i Zagreb što bolje zaštitili od turskih provala, trebalo je što bolje opskrbiti i utvrditi ne samo kaptolsku tvrđavu u Sisku nego i biskupsku tvrđavu u Ivanić-Gradu. Ovdje je Zagrebački biskup imao sjedište svoje gospoštije (kasnije Prečec) i svoj biskupski dvor u kojem je često boravio i odakle je upravljao istočnim dijelom biskupije. Ivanić-grad i Kloštar Ivanić sa ženskim samostanom bila su dva, blizu smještena, trgovišta kojima je biskup dao povlastice iz gospodarskih i vojnih razloga.
Bitka pod Sigetom
Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.
U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.
„Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.“
Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.
Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.
Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.
Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine.
Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.
Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari.
Bitka za Sisak
Godine 1580. osnovan je Bosanski pašaluk na čije je čelo 1591. godine postavljen ratoborni i osvajački raspoložen Hasan-paša Predojević. Njegov je cilj bio pod tursku vlast staviti sva još neosvojena područja uz rijeke Unu i Kupu, a posebno Sisak, koji je tada nazivan “ključem Hrvatske”. Naime, padom Siska turskoj bi vojsci bio otvoren put prema Zagrebu, a to je pretpostavljalo i konačno osvajanje čitave Hrvatske.
Svoj plan Hasan-paša Predojević počeo je ostvarivati odmah po preuzimanju dužnosti, te 1591. prvi puta pokušava opsadu Siska, ali doživljava neuspjeh. Godinu dana kasnije Hasan-paša gradi tvrđavu Petrinju, koja mu je trebala pomoći pri osvajanju Siska i ponovno pokušava opsadom grad staviti pod svoju vlast, ali i drugi puta u tome ne postiže ništa značajno, jer kanonik Mikac i njegovi vojnici odolijevaju svim turskim navalama.
Ipak, Predojević je te godine postigao jedan značajan uspjeh. Osvojio je grad Bihać, koji se nakon devetodnevne opsade predao, praktički bez borbe. Naime, kapetan Lamberg otvorio je vrata grada na zahtjev građana, jer im je paša obećao potpunu slobodu ako predaju grad. Unatoč obećanju, Turci su pobili 2.000 ljudi i odveli sa sobom oko 800 djece.
Kako je bez poteškoća uspio staviti Bihać – nekada nazivan i “glavni grad hrvatskog kraljevstva” – pod tursku vlast, Hasan-paša Predojević donosi odluku koja će se kasnije za njega i tursku vojsku pokazati kobnom. Iako je pod Siskom dva puta odbijen, nije odustajao od namjere osvojiti ga te u tu svrhu angažira više od 10.000 vojnika nasuprot malobrojnoj sisačkoj posadi, koja je brojila 300 branitelja pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. Hasan-paša je bio u uvjerenju da će lako poraziti tako malobrojnu posadu već iscrpljenu stalnim turskim napadima. Međutim, nije računao na to da je nakon pada Bihaća, Sabor donio insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.
Hrvatski ban tada je bio Toma Erdödy, sin bivšeg bana Petra II. Erdödyja, koji je na bansku čast postavljen kada je imao samo 26 godina, ali je unatoč svojoj mladosti bio već vrlo iskusan u borbama s Turcima. Vidjevši kakva opasnost prijeti ukoliko padne Sisak, hrvatski ban Toma Erdödy kreće u pomoć ugroženom gradu sa više od 1.200 svojih vojnika. Pridružuju mu se Andrija Auersperg, general Karlovačkog generalata s oko 800 ljudi iz Kranjske i Koruške, zatim njemačke postrojbe s više od 3.000 konjanika, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske krajine i njegovih 400 konjanika, oko 500 žumberačkih uskoka i na kraju štajerski pukovnik Ruprecht Eggenberg sa svojim vojnicima. Ta udružena hrvatsko-njemačka vojska, koja je došla u pomoć Sisku, u konačnici je brojila oko 5.000 bojovnika.
Dana 22. lipnja 1593. godine združene su se kršćanske čete sukobile s Turcima i odbacile ih od Siska prema rijeci Kupi. U vrlo kratkom vremenu turska je vojska pretrpjela tako težak poraz da se od njega više nikada nije potpuno oporavila. Bio je to početak kraja turske ekspanzije ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi, čiji je kršćanski dio bio oduševljen velikom pobjedom nad višestoljetnim turskim osvajačima. Sisačka bitka bila je prekretnica u borbama protiv Turaka. U tom okršaju poginulo je oko 8.000 Osmanlija. Veliki broj utopio ih se u Kupi, a jedan od utopljenika bio je i Hasan-paša Predojević. Među stradalima pod Siskom bili su brojni begovi i spahije, te četiri sandžakbega.
Iako time nisu u potpunosti prestale borbe s Turcima, koji su nakratko iste godine osvojili Sisak, ali su ga Hrvati vratili 1594., nakon dugo vremena uspostavljena je ravnoteža hrvatskih i turskih snaga. Godine 1595. oslobođene su i Petrinja te Hrastovica, a hrvatsku je vojsku tada vodio general Juraj Lenković. Postupno su oslobađani i drugi krajevi, pa se granica Turskog Carstva sve više pomicala u korist Hrvatske.
Sukobi s Turcima u tom vremenu faktički su završeni 1606. godine kada su hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. Habsburški i turski sultan Ahmed I. sklopili mir na ušću rijeke Žitve u Dunav. Tim je sporazumom zauvijek, jednokratnom isplatom 200.000 dukata, ukinuto plaćanje danka turskim sultanima, te je to bio prvi pravi ravnopravni mir potpisan sa osmanlijskim osvajačima.
Post je objavljen 20.08.2012. u 15:11 sati.