Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Hrvatskoj je vraćena Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj Dalmaciji.
link:
"Tim mirom Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva je stekao cijelu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita, te Slavoniju bez jugoistočnog Srijema. Kneževina Erdelj je združena s Ugarskom, prestavši tako biti neovisnom kneževinom. Mletačka Republika je pak dobila Knin, Sinj i Vrgorac, čime ti gradovi iz zaleđa ulaze u sklop mletačke Dalmacije.
U ime Austrije pregovarali su o miru grof Wolfgang Ottingen, general grof i Leopold Schlick i savjetnik za buduće razgraničenje pukovnik grof Ferdinando Marsigli. Republiku Veneciju zastupao je Carlo Ruccini, Poljsku grof Stanislav Malahowski, a Rusiju Prokopije Bogdanovič Voznicin. Posredničke države u pregovorima, Englesku i Nizozemsku, zastupali su lord Wiliam Paget i Jakob Kolijer. Pregovori o miru započeli su prvih dana studenoga 1698.
Konačno, kad su bili usklađeni stavovi i uklonjene nesuglasice, potpisan je 26. siječnja 1699. godine ugovor o miru s carskom Austrijom i Poljskom na 25 godina, dok je s Rusijom bilo zaključeno trogodišnje primirje. Ugovor o miru s Republikom Venecijom bio je potpisan odvojeno 7. veljače."
Naknadne, avnojevske granice koje su zapravo turske granice, primjenjene samo na Hrvatsku, dok su Srbiji pripojeni Sandžak, Kosovo i Vojvodina (u kojim nije bilo srpskog stanovništva) floskula su kojom se socijalistička jugoslavenska vlast riješila hrvatskog pitanja ...
Sto godina srbi prisvajaju nesrpske zemlje (prethodno u više navrata raseljavanjem nesrba, pa naknadnim naseljavanjem srpskog/vlaškog stanovništva; Vojvodina je najbolji primjer ...).
Pozivanje na partizanske zasluge za nastanak samostalne Republike Hrvatske, težak je promašaj u povjesnom sagledavanju stvarnih događaja i ima svrhu prikriti srpske agresije i genocidnost. Kao i prije.
Jugoslavija je bila težak protivnik samostalnoj Hrvatskoj, a jugoslavenska je vojska u zadnjem ratu započela rat protiv samostalne Hrvatske. Onaj tko se zauzimao za nastanak ikakve Jugoslavije, nema nikakvih zasluga u stvaranju današnje Hrvatske.
Umjesto da osudi srpsku agresijsku politiku i genocid, Josipović veličanjem partizana i dalje provodi mjere prikrivanja srpskog zločistva. Pokazuje da, uz sudjelovanje u stvaranju tužbe za agresiju na Republiku Hrvatsku koja nije dala rezultata, ne zaslužuje biti predsjednik Republike Hrvatske.
Takve greške, stalno spočitavanje Hrvatima nepostojanje dobre volje za pomirbu sa srbima, iako nije bilo službene isprike (niti ikakve druge) za agresiju, iako nije plaćena ratna šteta .., nisu primjerene osobi koja obnaša državnu funkciju tog ranga.
Partizani su izdajnici, borili su se za neku treću državu, protiv koje su se hrvatski narod i nacija, hrvatski građani borili, uz sukob sa srbima i pobunjenicima. Politika koja je veličala partizanštinu, svorila je uvjete za velikosrpsku agresiju, odvela nas u blokovski podijeljenom svijetu na stranu na kojoj nismo imali sigurnost ...
Fiktivnom nesvrstanošću, s vojnim instalacijama u službi sovjetskog saveza, morali smo postati (po dokumentima UN-a) žrtva nekog rata ...
Domovinski rat nije sukob na nacionalnoj osnovi, već sukob podijeljenog svijeta, koji je iskoristio nacionalne nesuglasice za rat ...
Dosta nam je partizana i spomenika njihovom izdajstvu.
Povodom Josipovićevih istupa o zaslugama partizanskog pokreta ili ispovijest (jednog mirotvorca)
ps
Teze o upletenosti međunarodne zajednice u rat na prostoru bivše Jugoslavije (obzirom da je po povelji UN-a rat zabranjen) nije teško dokazati ... UN i njene članice su mogle tolerirati taj rat jedino pod navedenim uvjetom, prisustvo neprijavljenih vojnih intstalacija (za koje smo svi više puta osvjedočili u raznim prigodama).
Post je objavljen 18.08.2012. u 18:00 sati.