Autor slike: meni nepoznat
U bolesničkoj sobi duša jedna čeka
Da povede je sa sobom Svjetlosti rijeka,
Tijelo će odložiti s ostalom robom
Osmijeh i zagrljaj, kao posljednje zbogom.
U ovome životu, jer već drugi na nju čeka,
U koji će je povesti Svjetlosti rijeka
Dušu će odjenuti u dugina ruha,
Ali još vrijeme nije, tamna je noć gluha.
Jutrom kad osvane, kao oproštaj mali
Osmjehnut će se sestri, da joj se zahvali,
Još toliko snage duša joj krije
Svjetlosti rijeka iz očiju se smije.
Kada dođe čas, u visine će krenuti
Na mjesto gdje cvijeće ne umije venuti
Na nježan dodir ruku, i molitvu čeka,
Još trenutak i grli je od Svjetlosti rijeka.
U bolesničkoj sobi, prazan krevet stoji
Tko zna kol'ke duše godinama broji,
I osoblje je dio Svjetlosne rijeke
I stolovi, madraci, plahte i deke.
Sve stvoreno da dušu na kraju podsjeti
Kako život zemaljski prebrzo proleti
I kako svakog od nas, na Izvoru čeka
U zagrljaj da prihvati od Svjetlosti rijeka.
Post je objavljen 12.08.2012. u 17:35 sati.