Čovjek, prije svega, mora ostati realan. To može značiti puno stvari za puno različitih ljudi. Kao i sve ostalo.
Riječi potrošne. Riječi izlizane.
Ponekad se bojim napisati i slovo zbog krive interpretacije. Načitano i naučeno zlo je najgore. Obično ono proizlazi iz krivog shvaćanja nečega što je neki pamtan čovjek negdje jednom zapisao. Ja neću biti taj pametan čovjek.
Svijet je hladan i s tim se moraš pomiriti. On je tako napravljen i tu nema ničeg lošeg. Ljepota nastala iz slučajnosti i kemijskog i biološkog kaosa. Ljudi si mogu pokušati osvijetliti svoj svijet različitim lučima i nazivati te luči različitim imenima. Svašta ljudi rade da bi sami sebi dali smisao. Većina ljudi smisao ne nosi u sebi ili jednostavno to ne vidi.
Samozavaravanje je lijek za sve stvari. Naravno, kad imate još nekog osim sebe za zavarati, puno vam je lakše.
Ja ne mislim da čovjek ne nalazi smisao u izvanjskosti. On ga već otpočetka mora nositi u sebi i nakon nekog vremena ga on samo budi iz dubokog sna. To je moja projekcija. U biti, postoji samo beskrajna ljepota u kojoj čovjek mora naučiti plivati jer ako je nešto lijepo, ne znači još da i nije opasno. Najopasnije stvari su one koje nas privuku i obuzmu.
Ja sam oduvijek bio prorok ljubavi i mislim da se toga nikad neću do kraja riješiti. Teško je uvijek napisati nešto smisleno uz ono što zapravo želite napisati. Napisao sam barem 9/10 nepotrebnih riječi da bih u par rečenica rekao ono nešto bitno, ono što mi leži na srcu. Moja luč gori i to mi daje nadu. Zapravo, ne daje mi nadu već snagu.
S početka, svijet je hladan i ljudi bi tu činjenicu trebali prigrliti. Ljudi suočeni s bezdanom i koji ostanu isti (koliko je uopće moguće ostati isti!?) su najjači ljudi. Bezdan čovjeka čeliči. Gledanje u beznađe čovjeku daje snagu.
Uz to, svaki čovjek ipak čvrsto drži svoju luč i ona gori koliko je već snažna.
Moja luč mi uzvraća stisak dok ju držim. Osjećam toplinu njezinog dodira i našu snagu koju možemo osjetiti samo moja luč i ja. Svaki put kad mi je na trenutak teško gledati u bezdan, okrenem se prema njoj i pogledam ju u oči. Nakon toga se opet vraćam i gledam u bezdan. Pomislim:
"Bezdan uz tebe nema nikakve šanse."
Post je objavljen 12.08.2012. u 09:41 sati.