Zagorci iz Hrvatskog zagorja rađaju se s malom maturom. To je znano još od Franje Tahija, preko Franje Habzburga pa sve do Franje Tuđmana. Ali mi Zagorci (ovi iza županovih Ribarća) još smo mudriji. Kako se ukinula mala matura mi smo se počeli rađati s velikom. Jedino je župan s Ribarćov rođen s fakultetom, a ribarćov zet Ante rođen s magisterijem. Zato župan već dvadeset godina vodi brigu o egzistenciji svoje rodbine i pomaže im naći bolje mjesto od željeznice i državne uprave, a zet godinama donira Mjesne odbore koji imaju veze sa katastarskom općinom Zagorje Modruško.
Evo dokaza o stručnjaku kojemu je u krsnom listu upisana velika matura;
U ovoj sveopćoj krizi svak se snalazi kako umije. Čačić na svoj način, Kain koji još nije ubio Abela na svoj, a ministar Mirando Mrsić, malo zalutao, ali se ipak dosjetio u pregovorima s prosvjetarima da je za Hrvatsku puno bolje kad je BDP na nuli, nego da bude negativnog predznaka!? Ove se maksime nije mogao sjetiti ni naš župan, ni gradonačelnik, čak.
No, naš Zagorac se snalazi ovako: radi negdje u nekom poduzeću koje nema veze s keramikom, ali je po kriterijima svoje žene loše plaćen. Treba nešto zaraditi, njegova struka nije baš kurentna, ali na crno možeš zaraditi i bez struke. Kako je Zagorac trebao polagati keramiku sebi kod kuće zamolio je prijatelja od struke da mu položi. Prijatelj došao, donio sav potreban pribor i alat i polaže keramiku badava, kao prijatelju. Oko pet sati napušta pozornicu i ide na odmor, a naručitelj uzima njegov alat i odlazi polagati keramiku jednom drugom svom poznaniku predstavljajući se kao vrstan majstor. Sva praksa koju je on stekao svela se na gledanje svoga prijatelja kako se to radi.
Prije nego majstor završi kod njega on mora završiti kod naručitelja kako ne bi ostao bez alata. Za nekoliko dana pločice otpadnu, ali nije kriv kvazimajstor; kriva je podloga koju nije radio narečeni stručnjak. (Ovo „narečeni“ to je terminologija naših policajaca u svojim izvještajima na Gradskom vijeću). I sada, kada se Zagorjem proširila reklama o novom keramičaru s velikom maturom, ovaj je preko Večernjeg i izvjesnog Ivkošića poslao poruku s upitom; „Jeste li čuli da u Zagorju u zadnje vrijeme nešto puca?“
- Da, a što bi to moglo biti?
- To meni puca kurac za sve to što vi pričate - odgovara maturant keramičkih podnih i zidnih pločica!
Kada sam pred desetak dana čuo ovu istinitu priču, sjetio sam se komentara na jednom blogu čiji se autor pitao kako prebroditi ovu hrvatsku krizu u egzistencijalnom i moralnom smislu? Komentator je zaključio da ovu krizu ne mogu riješiti političari ni znanstvenici, već mi, obični smrtnici. Društvo će se izvući iz krize kada svaki njegov pojedinac bude savjesno izvršio svoj zadatak; kada će nekvalificirani radnik iskopati kanal za vodovod, a da se ne uruši preko noći, kada parketar postavi parket koji neće nabubriti za dva kišna dana, vodoinstalater montirati slavinu tako da voda prolazi kroz cijev, a ne poplavi kuhinju ili kupaonicu cureći mimo nje, keramičar postavi keramiku sa strogo vertikalnim stijenama i reškama, a susjedne zidne plohe budu pod „pravim kutem“, podna rešetka spojena na odvodnu cijev, kada fasader postavi fasadu koja narednih deset godina neće otpasti, arhitekt isprojektira kuću prama pravilima struke, a građevinac ugradi materijal koji će kuću držati u komadu dvjesta i više godina. Građevine koje su gradili takvi stručnjaci izdržale su uz dužno održavanje i petsto godina. Obiđimo ogulinski kaštel, ogulinsku trvrđavu, koju je Bernardin Frankopan dao sagraditi 1500. godine ove ere.
Od modruške utvrde nije ostalo bogznašto, ali je služila svrsi kada je trebalo. Vidimo kako su Frankopani svoje nasljedstvo čuvali, obogaćivali ga, a ne prodavali. Jest da su zbog sigurnosti od onih Turaka i poturica davali u vlasništvo dijelove svojih imanja pa su Vitunj naselili nekim novim ljudima jer Ogulinaca nije bilo dovoljno. Da li su tada oni bili Cincari, Vlasi, Srbi, ili jednostavno pravoslavci, nije naročito bitno. Bitno je da smo svi zajedno radili i stvarali Ogulin po ukusu njegovih građana, stvarali vrijednosti koje je nakon „oslobođenja“ Hrvatske, devedesetih godina prošloga stoljeća, nova vlast oduzela radniku i potpuno uništila gospodarstvo. Sjetimo se još jednom DIP-a, Izgradnje, Ventilatora, Sintala, PKS-a, sjetimo se da smo svi radili.
U zadnjih dvadeset godina u Ogulinu je fizički uništeno svako poduzeće, uništen gospodarstveni duh, a izgrađene su dvije sportske dvorane i novi gradski park nakon ekocida postojećeg od nadobudnih gradskih vlasti. Jest, izgrađena je nova knjižnica i čitaonica i odvijaju se kulturne manifestacije, koje nažalost ne stvaraju dohodak.
Dohodak stvara onaj stručnjak za keramiku s početka ovoga posta.
Post je objavljen 12.08.2012. u 05:59 sati.