Živjela sam na Otoku i brojala dane. Nisam voljela Otok. Preko puta je bio Grad. Dozivao me je. Pomalo sam se pakirala. I brojala dane.
Nekoliko mjeseci prije nego što sam napustila Otok, mislila sam za zauvijek, na povratku iz lokalnog dućana na ulici mi je u noge uletjelo malo, žuto klupko. Teško je bilo među dlačurinama razaznati da klupko ima oči. Dva tamna oka laneta. Pomislila sam, "Bože, dlakom obrasli Bambi!".
Klupko se zaigralo mojim ljetnim sandalama zavodeći me onim bambijevskim vlažnim draguljčićima. Žena koja je naišla zavikala je naređujući klupku da se okani nedužnog prolaznika, ali klupko se nije dalo odlijepiti od mene. Onda je sjelo na zadnje noge, isplazilo jezik i gledalo me pogledom u stilu "Usvoji me, usvoji me".
Ne znam ja što se meni tada točno dogodilo. To nisam bila ja, niti je moj glas rekao "Molim vas, poklonite mi ovog psa. Ili mi ga prodajte. Molim Vas."
Žena nije djelovala kao da želi pokloniti ili prodati svog psa. Začuđeno je buljila u mene. Nije me bilo briga, ja sam znala da moram to klupko dobiti, kupiti, oteti. Nešto u mom držanju ili u mom glasu nagnalo je ženu da ipak kaže:
"Ona je dio legla, okoćenog prije mjeseca dana. Imamo ih kući još pet. Pitat ću djecu, ostavite mi broj". Uzbuđeno sam joj izdiktirala broj, otišla kući i čekala.
Kad je klupko uselilo u moj stan, nisam znala što bih s njim. Bila sam zakleti protivnik držanja kućnih ljubimaca, a pogotovo sam se grozila ideje dijeljenja životnog prostora s nekim tamo psom. Gadila mi se pomisao o skupljanju pasjeg izmeta po stanu i privikavanju i učenju nekog pasjeg derišta osnovama higijene. Ukućani su bili uvjereni da sam poremetila pameću. Mama je htjela zvati Hitnu pomoć.
- Ne mogu vjerovati da si ti odlučila nabaviti psa - zapanjeno je izjavila.
- Nisam ja odlučila nabaviti psa, nego je pas odlučio nabaviti mene, da se razumijemo - branila sam se neuvjerljivo.
Nitko nije vjerovao da će zakleti pasomrzac ikada pustiti nekakvu pasju spodobu u stan, a kamoli da će za istom skupljati izmet.
Klupko me testiralo nepunih deset minuta nakon što je uselilo, i ostavilo poveću lokvicu nasred moje kuhinje. Zgrožena, navukla sam gumene zaštitne rukavice i starom krpom pospugala odvratnu žutu tekućinu sa poda. A to je bio tek početak. Klupko je tvrdoglavo odbijalo privesti se redu i ostavljalo je svoje tragove po cijelom stanu. Ja sam strpljivo hodala za njim i kupila sve to. Uvijek s gumenim rukavicama, i grla stisnutog od gađenja. Sve to praćeno gunđanjem u stilu "Što mi je ovo trebalo", "Prokleta beštija" i slično.
Međutim, prokleta beštija je, osim ispuštanja rezultata svog metabolizma po stanu, imalo običaj skupiti se na mojim stopalima, drhturiti i lizati mi članke na nogama. Također je imalo običaj sretno i raspamećeno skakati dva metra u zrak kad bih se nakon kraćeg izbivanja vraćala kući. I gledalo me onim bambijevskim očima na način na koji me nitko u životu nije gledao. To malo, dlakavo, žuto klupko živjelo je za moj dodir rukom, kada bih mu raskuštrala dlake na glavi nemarnim pokretom. To čudo na četiri noge živjelo je za maženje. Pošto sam u međuvremenu otkrila da je klupko ženskog roda, bilo je logično da sam mu nadjenula ime "Maza".
Obiteljska kuća u kojoj sam živjela imala je, naravno, i pripadajuće dvorište. Nije to bilo neko veliko dvorište, ali za Mazu, onako malecku, to je bio Texas. Sprijateljila se sa svim stanarima kuće, ili, bolje rečeno, besramno je zavela svakog tko joj se slučajno približio. Žrtve njenog zavođenja rasle su iz dana u dan, uskoro je cijelo susjedstvo tepalo "Mazo, Maaaazo ljepotice mala!" a ja sam osjećala neki glupi ponos kojeg sam više-manje uspješno sakrivala. Mazu su mazili svi, odrasli i djeca, stari i mladi. Uskoro je Maza nekako postala ljubimac svih ukućana, i na prvi pogled nije se razaznavalo tko je tu u stvari njen pravi vlasnik i "gazda".
A onda sam morala odseliti. Odluka je brzo pala - Maza će ostati u kući na Otoku, bilo bi okrutno zatočiti je u nekom mom gradskom stančiću, nakon slobode kretanja koju je imala na Otoku i u kućnom dvorištu. Mislila sam, Maza neće ni osjetiti da me nema, jer ionako smo joj svi mi u kući bili podjednako vlasnici i skrbnici. I svi smo je podjednako voljeli, mazili, pazili i čuvali. Znala sam da je ostavljam u dobrim i toplim rukama, pa sam bezbrižno otišla.
Sljedećih godina rijetko sam dolazila, na Mazu sam zaboravljala, opijena mojim povratkom u najvoljeniji Grad. Kada bih, međutim, povremeno došla, Maza mi se zalijetala u noge kao onomad na onoj cesti kad sam je prvi put ugledala. Pa bi cviljela, proizvodila nekakve čudne zvukove a koje je moja mama redovito prevodila:
"Vidi kako ti se veseli. Ona ZNA tko je njen vlasnik. Pogledaj kako plače..."
Nisam u to vjerovala. Bila sam najveći cinik po pitanju emotivnih vezivanja ljudi i životinja. Smatrala sam sve te priče prenapuhanima. Priče, koje su po mom mišljenju, bile proizvod ljudske potrebe za bezuvjetnom ljubavlju. Priče koje su bile potrebnije ljudima nego psima. A psi? Ma dajte, pa to se veseli svakome tko prijeđe kućni prag. Mazu sam, uostalom, ostavila na Otoku kad je imala svega tri mjeseca, odgojili su je moji ukućani, puno više nego ja. Kako bi i po čemu to stvorenjce moglo znati i pamtiti da sam je baš ja donijela kući?
Grad me prožvakao i ispljunuo. Nakon deset godina, vratila sam se na Otok. Zapravo sam se... dovukla. Umorna i izranjavana, najednom sam Otok doživljavala kao oazu, a ne kao izgon. Ukućani nisu bili ni svjesni u kakvom stanju sam se vratila. Svoja sam stanja uvijek uspješno kamuflirala, a nikoga ne možemo zavarati tako dobro kao one koje nazivamo najbližima.
Vratila sam se slomljena i gladna ljubavi. Ali ne ljubavi mojih najbližih. Njihova ljubav je bila ona što nadmoćno mudruje. Kao "Jesmo li ti mi rekli....". I, "Nisi trebala ni odlaziti". I, "Da si nas slušala ništa od toga ti se ne bi bilo dogodilo..."
Slušati takve rečenice, kad se odnekud vratiš malodušan i slomljen, nepodnošljivo je. Ne treba ti to. Treba ti samo da te prime i da ne pitaju ništa. Treba ti ljekovita šutnja i prihvaćanje.
Taj dan kad sam se vratila, Maza je pošandrcala. Akrobatski skokovi u zrak, skvičanje, cviljenje, lajanje, uobičajeni performans prema kojem sam i dalje imala rezervirani stav. Pogladila sam joj žute kovrče, protepala joj, a zatim sam se povukla. Negdje u nekom kutku iza kuće, u sjeni ispod smokve, zapalila sam cigaretu sa jednom jedinom potrebom - da me svi puste na miru. Odlazak iz Grada za mene je bio kao napuštanje ljubavnika kojeg volim jednom od onih besmrtnih ljubavi, ali s kojim mi nikako ne ide.
Ponos mi nije dopuštao pokazati ikome koliko me je taj odlazak iz Grada srušio iznutra. Suze sam znalački zadržavala u grlu.
Dvije, tri cigarete, malo mira, i brzo ću se pribrati. Život iz početka, ponovno kretanje od nule. Nema veze, mogu ja to. Ta ovo je zemlja gdje život od nule počinje svako malo.
Maza se prišuljala potpuno nečujno.
U jednom trenutku, ona dva tamna bambijevska oka zurila su u mene tako intezivno da sam se trgnula.
"A, ne, Mazo. Samo mi nemoj sad početi skakutati tu oko nogu. Nije trenutak. Poštedi me mahanja repom i cviljenja. Idi, mazi se s nekim drugim..."
Prišla je bliže. Ona dva oka i dalje su me uporno promatrala. A onda je položila glavu na moje koljeno.
Dobro, ovo ću otrpjeti, pomislila sam. Glavom mi je prošla misao, prisjećanje na onu tvrdnju kako psi znaju, osjećaju koji nas dio tijela boli, pa onda taj dio tijela liznu. Kao, liječe nas.
Ha, ha. Bože, mi ljudi. I vazama s cvijećem bi pripisali mistične moći. A onda sam pomislila, kad bi ta tvrdnja i bila istinita, kad bi psi stvarno imali sposobnost liječiti svojim dodirom i lizanjem, i kad bi stvarno znali koji nas dio tijela boli, Maza bi sad trebala liznuti - moju dušu.
Hop!
Sad već poveće žuto klupko skočilo je u moje krilo. Prva reakcija mi je bila da je odgurnem nervozno, da je zbacim s mojih koljena jer krene li mi sad dahtati tu pod nosom, žicajući milovanja, ne, ne...Nisam raspoložena.
Moj mehanizam obrane bio je bezrazložno alarmiran.
Maza se umirila, malo me promatrala, a onda jednostavno naslonila glavu na moje grudi.
Toplina tog malog uzdrhtalog tijela kao da je u meni umirila sve vrtloge. Disanje mi se smirilo, otkucaji njenog bila stopili su se s mojim. Ona kugla iz grla je popustila, težina u prsima se raspršila. Maza je mirovala, kao da je i disanje utišala. Najednom sam shvatila da ona zna. I da je nije briga ni zašto sam otišla ni zašto sam se vratila niti koliko sam grešaka putem napravila. Bila je samo sretna što sam tu.
Zapalila sam cigaretu i ostale smo tako dugo. Ona njena glava na mojim grudima grijala je.Tješila.
Da vjerujem u te priče, rekla bih da je tad bila položila svoju kuštravu dlakavu glavu baš tamo gdje se, otprilike, nalazi - moja duša.
Post je objavljen 10.08.2012. u 07:54 sati.