Moja prijateljica voli lupati šakom o stol. Dobra, draga, suosjećajna, ali kada ruka poleti, stol se zaljulja i svi utihnu, naćule uši, izvuku glavu iz pijeska i slušaju što ima za reći jer ima što reći. Crno, bijelo ili ponekad sivo, za nju postoje sve varijante. Ona hoda uspravno i za nju ne postoje stranputice. Glavna cesta je njen put jer se ne boji onih koje bi mogla sresti. Doduše, ponekad popije kavu s nekim a da i ne zna s kim jer loše vidi i slabo pamti face, ali namjera je bitna i lijepa riječ... Živio govornik!
Post je objavljen 08.08.2012. u 23:27 sati.