Marketing
GDJE NESTAJE „NAŠ“ GRAD VINKOVCI?
Eto..kao što sam i najavila, počelo je rušenje rodne kuće Ivana Kozarca. Lokalni poduzetnik (kako su ga mediji nazvali) naglasio je da kuću želi obnoviti i napraviti spomen dom. Kuća je uz Bosut, a cesta uz koju se nalazi nije prometna, stoga kuća nije u toliko lošem stanju. Definitivno nije toliko kritična da je treba rušiti da bi se "obnovila". Taj lokalni poduzetnik je dobro poznat cijelim Vinkovcima i okolici...malo tko ima lijepu riječ za njega. Vrlo je vjerojatno da će na mjestu kuće Ivana Kozarca niknuti još jedna njegova trgovina. Dobar marketinški potez, to moram priznati. Krnjaš pati od kroničnog nedostatka trgovina i ukoliko ljudi ne budu složni u bojkotiranju iste ovaj potez će se i više nego isplatiti. A ljudi neće bojkotirati trgovinu. Ostaviti će pokoji komentar na cijelu priču, malo popljuvati tog poduzetnika i sa nestrpljenjem iščekivati otvorenje da više ne moraju pješačiti do grada po svaku sitnicu. Ah..ni za to ih ne mogu kriviti...valjda...
Sada ću prepustiti riječ mlađoj sugrađanki koju ne poznajem, a koja me razveselila više nego pola sugrađana koje poznajem. Lijepo je znati da nas ima još.
Poštovani gospodine Gradonačelniče,
rođena sam Vinkovčanka i, iako imate mnogo više životnog iskustva u ovom gradu nego ja, veže me velika ljubav za naš prekrasan grad na Bosutu. Čitavši knjigu "Vinkovački spomenar" dojmio me se Vaš uvodni govor na početku knjige, a posebno dio: " Svi mi koji volimo Vinkovce, na spomen njegova imena osjetimo kako nas ispunjava neizmjerna toplina i radost, a kada o njemu govorimo ili pišemo, ne možemo sakriti blagi osmijeh na licima i ponos u grudima.. Vinkovački spomenar dolazi na svijet da bi osvježio i očuvao naše kulturno nasljeđe, da bi prošlost pretočili u sadašnjost i prenijeli je budućim naraštajima u budućnost. Posebnost ove knjige, na kojoj želim zahvaliti uredniku, jest u tome što je pokazao da povijesni ostaci i građevine našega grada ne mogu biti sami objektom našeg romantičnog sanjarenja ako nisu svjedoci života već davno minulih generacija koje su nam ostavile nasljeđe koje su brojni Vinkovčani u ovoj knjizi pretočili u svoja sjećanja i uspomene.. Vjerujem da će brojni gosti koji budu čitali ovu knjigu Vinkovce upoznati kao grad otvorena srca, grad neponovljive ljepote koji uvijek posjetiteljima s ljubavlju daruje dio sebe. "
Čitajući Vaše riječi iz 2008.godine poistovjetila sam se s Vašom ljubavlju prema našim malenim Istočnim vratima Hrvatske kao bivša gimnazijalka i studentica kulturologije te osoba koja posebno divljenje gaji prema našim Vinkovačkim piscima i pjesnicima upravo zbog poziva da nastavim njihovim stopama. I osjećam da me nešto prekida u mojem svakodnevnom pisanju, jer mi po mislima grebe ironija i zapitkujem se, gdje je nestala Vaša ljubav prema mojem i Vašem, “našem“ gradu, Poštovani gospodine Gradonačelniče? Pozivate se na očuvanje kulturne baštine „našeg“ nepresušnog izvora tradicije, a u isto vrijeme ste dopustili rušenje kuće slavonskog prosvjetiteljskog prozaika Matije Antuna Reljkovića, također ličnosti čije ime s ponosom nosi znamenita Vinkovačka gimnazija, temelj znanja i tradicije. Jeste li i Vi pohađali Vinkovačku gimnaziju? Jer tamo nas ne uče da uništavamo i rušimo svoje, već da to isto čuvamo i poštujemo. Nije li dovoljno što je Reljković u svojem djelu “Satir iliti divlji čovjek„ opomenuo buduće naraštaje i njihovu nemarnost prema Slavoniji, ali nama očito ni to nije bilo dovoljno. Kao da već to nije silovito čupanje korijenja tradicije našega staroga grada, ispravak, najstarijeg grada u Europi, nego zatim slijedi i rušenje kuće Ivana Kozarca koja očito nije dostojna da bude pod zaštitom, a vjerujte, da je potrebno, Vaša kuća bi bez ustupka dobila takvu „privilegiju“! Pitam Vas, jeste li i Vi potpisali peticiju protiv rušenja našeg kulturnog blaga, očito po nekima hrpu starih cigala, jer tko je bio Ivan Kozarac, samouki seljak koji je seljačkim poslovima zarađivao tek toliko za snop svježeg papira i svijeća da bi zabilježio svoje „črčkarije“? Zapitajte se jesu li samo „stare šokačke ulice“ u kojima je pukom sreće ostala još koja stara kućica naših Vinkovačkih književnika(očito ne još zadugo) koji su obogatili svoj grad svojim zlatnim klasjem riječi ostavljajući svoj ponos, malene i dragocjene Vinkovce natopljene svojim potomcima Vama kao Gradonačelniku, zapitajte se jesu li samo one počele blijediti i čeznutljivo nestajati ili se to događa i s Vašom dužnošću i ljubavlju prema ovom gradu i njegovoj baštini? Pričate i pišete o brojnim ljepotama koje naši gosti mogu vidjeti, ali pitam ja Vas, što je sljedeće na repertoaru, zločin i masakr nad kulturnim dobrima sa porukom dobrodošli u Vinkovce, hrvatski grad koji se ne srami uništiti ono što u njemu zaista vrijedi, jer što je grad bez ljudi koji žive u njemu bez osjećaja osnovnih usađenih vrijednosti kulture. Kako da mi sami i grad gostima darujemo dio sebe, kada će svi dijelovi nas i Vinkovaca uskoro biti porušeni u sramotni zaborav.
Valentina Stantić
Post je objavljen 08.08.2012. u 14:37 sati.