"Govorimo li o animatorskom ljetu na Malom Lošinju, kako ove godine, tako i svih prošlih godina, govrimo o tome koliko je potrebno jako malo kako bi se u radu s mladima dobilo jako puno" – tako svoje razmišljanje o tom posebnom tjednu započinje vlč. Tomislav te nastavlja: "animator mladih je, kako mu i sam naziv službe kaže, osoba koja u osobi drugoga čovjeka (mladog) budi Život i poziva ga da to „buđenje“ Života izazove i kod drugoga. Tako se dobiva jedan lanac mladih ljudi koji su otvoreni primiti Život u svoje živote kako bi ovom svijetu i ljudima koji ih okružuju mogli pružiti istinsku radost koja nam dolazi samo od Gospodina." Imajući to na umu, župnici Zagorskog arhiđakonata odabrali su članove 2. Lošinjske grupe koji su s nama podijelili najljepše uspomene koje su ponijeli u svoje obiteljske i župne zajednice.
Postupno upoznavanje i zbližavanje
Kao što je svaki početak najteži, tako i svako okupljanje ponedjeljkom ispred katedrale u nestrpljivom iščekivanju autobusa i polaska, ima svoju težinu. "Ukrcavanje u autobus i vožnja do prvog stajališta bila je poprilično tiha. Poznavala sam svega nekoliko ljudi iz svoje i okolnih župa, a ostala nasmiješena lica tek su čekala na red da se upoznamo. S vremenom je tišina postala sve glasnija i tako smo se uz pjesmu ubrzo našli na Malom Lošinju", priča nam Lidija. A tek što smo došli, još pomalo zbunjeni i uplašeni, dočekuje nas radosna 1. Lošinjska. Kako je primijetila Valentina, "pjevali su nam, ali pomalo tužni, jer su morali poći kući" i tada smo već mogli naslutiti u što će se promijeniti ta naša početna zbunjenost – "oni su nam dočarali tu jednu veliku obitelj kojom ćemo i mi za tjedan dana postati", shvatila je Lidija.
Slijedila je, rekli bismo, klasika. "Prvi dan bila sam zbunjena, sve mi je bilo novo; novi smještaj, novi ljudi... Već drugi dan sve je lakše išlo. Svaka radionica više nas je zbližavala i svaki dan koji smo proveli zajedno bio je po nečemu poseban", kaže Valentina. Tako je ova grupa imala priliku dodatno se zbližiti i raspjevati na koncertu klape Iskon, a u tako radosnom i raspjevanom raspoloženju dočekali smo i Natalijin rođendan.
Preplavljenost snažnim osjećajima
Sve to bio je uvod u dan koji je na mnoge ostavio posebno snažan dojam – četvrtak, dan šutnje. To je bio dan "kad je svatko u miru ušao u svoje srce, svatko od nas je po deset minuta bdio i klanjao se pred Presvetim u kapelici", priča nam Valentina izdvajajući što je se najviše dojmilo, a snažne osjećaje tog dana s nama je podijelila i Lidija: "preplavili su me razni osjećaji topline, ljubavi, dobrote kojom me Isus obavija svaki dan. Kako je lijepo biti u njegovoj blizini i zahvaljivati mu za dar života, za obitelj, prijatelje i zajedništvo u kojem sam se našla. Taj dan smo svi duboko zaronili u sebe i pokušali preispitati svoje srce, razmisliti o sebi i još više se približiti Gospodinu. Meni je vrijeme šutnje samo proletjelo. Vjerujem da bih mogla „izdržati“ i dva dana u šutnji jer je Isus cijelo vrijeme bio sa mnom i nisam se osjećala usamljeno".
Doživljaje tog posebnog dana imali smo prilike kasnije izreći u manjim grupama koje su preplavile emocije. "Iako je svaki dan nosio nešto posebno, najbolji mi je bio razgovor nakon šutnje. Tu smo toliko iskreno popričali i izrekli neka svoja razmišljanja i probleme da smo se zaista zbližili kao jedna obitelj. Jako smo se povezali i ne sumnjam da će sve što se započelo na Lošinju potrajati još dugo, dugo vremena", govori nam animator Jurica o svojoj grupi, a da nije previše subjektivan svjedoči nam i Andrijana: "Nisam vjerovala da se s nekim ljudima možeš tako intenzivno sprijateljiti i zavoljeti ih. Jedna stvar koje me dodatno usrećila bila je i ta da je povjerenik bio u našoj sjenici. Ispričao nam je svoja svjedočanstva, Jurica nam je ispričao svoje, Leonardo i Natalija svoje, svi smo dijelili svoje osjećaje i „tajne“ koje inače ne bi pričali ljudima koje poznajemo tek par dana. Smijali smo se zajedno, a ono najbolje, plakali smo zajedno i to je vjerojatno ono što nas je najviše zbližilo i to nikad nećemo zaboraviti. Postali smo mala obitelj unutar jedne velike. Stekli smo povjerenje jedni u druge i jedno prijateljstvo koje će vjerojatno trajati godinama."
Otvaranje novih vidika kroz radionice
"Kroz tjedan smo imali radionice na kojima smo svi sudjelovali i tu se mogla osjetiti spremnost da se mladi aktivno uključe u raspravu i da iznesu svoje mišljenje. Jako sam se ugodno osjećao kad sam vidio kolika je spremnost mladih da djeluju čim im se pruži prilika za to. Bitnu ulogu u svemu imali su animatori koji su vodili radionice, a svoj posao obavili su odlično", priča nam Franjo ističući važnost susreta u manjim grupama.
Teme o kojima smo promišljali i koje smo obradili u radionicama, na specifičan smo način imali priliku aktualizirati u subotu, koju je Franjo izdvojio kao osobiti doživljaj: "Posebno mi se svidjela subota, dan zajedništva, kad smo morali uprizoriti teme koje su nam bile zadane. Tu se zaista moglo osjetiti pravo zajedništvo i zalaganje svakoga da bi zadatak izveli što bolje". A ono što bitno određuje svaki dan jest njegov početak, a ljepotu dana započetog s molitvom ili svetom misom prepoznala je i Lidija: "Nema ništa ljepše nego započeti dan s Gospodinom, uputiti mu svoje molitve i prošnje i prepustiti se njemu: 'Budi volja Tvoja'."
"Teško je opisati koliko je svakome od nas značila svakodnevna euharistija, molitva, razgovor, ispovijed ili susret ispunjen smješkom i radošću... A u svakom tom susretu išli smo samo prema Gospodinu. Neka i On, koji je Život, bude i dalje u središtu rada na našim župama jer samo tada naše animaranje donijet će ploda!", zaključuje vlč. Tomislav.
Radost proživljenog pomiješana s tugom rastanka
Dan po dan i tjedan dana je proletjelo. "Na kraju, sedmi dan, bilo mi je neopisivo žao što je sve već prošlo. Nisam upoznala samo nove ljude, nego i nove prijatelje. Taj je tjedan nešto neopisivo i neusporedivo, predivno i nezaboravno iskustvo", kaže nam Valentina, a otkrila nam je i kako će joj Mali Lošinj pomoći u daljnjem djelovanju na župi: "Čula sam mnoge nove pjesme i mnoge nove ideje kojima bih mogla svojim, pogotovo mlađim župljanima približiti Boga".
Veliki poticaj za još aktivnije uključivanje u župnu zajednicu bio je i za Lidiju: "Upravo provedenih veličanstvenih sedam dana pamtit ću zauvijek jer su se urezali u moje srce. I sada, kada sam napunila baterije nastojat ću zajedno sa svojom župnom zajednicom mladih živjeti i propovijedati Božju riječ kroz molitvene susrete i upoznavanje svetaca i blaženika jer od njih možemo izvući mnogo poruka, kao što smo posebno usvojili i jednu blaženog Alojzija Stepinca: „Kada vam sve oduzmu,ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.
Lošinj je i mjesto na kojem nestaju strahovi, barijere, predrasude, mjesto gdje se čovjek može zaista osjećati slobodno i ostvariti se onakav kakav doista jest. "Iako sam već par puta trebala sudjelovati na animatorskom ljetu, svaki put odbila sam zbog straha. Razlog mojeg straha su naravno uklapanje u društvo i to što se nisam znala izražavati na taj duhovni način. Kada je došao dan polaska nisam bila ni uzbuđena, jedino me umirila činjenica da je tamo i Jurica animator jer sam njega poznala od prije. Pošto imam trenu od bilo koje vrste javnog nastupa bilo me strah i predstavljanja ljudi koje smo trebali upoznati. I kad je došao taj trenutak imala sam minimalnu tremu i tada sam shvatila da mi to ne smije biti problem jer ćemo sljedećih tjedan dana biti velika obitelj koja će sve dijeliti i nisam jedina s tim problemom. Jednostavno na tome mjestu, u toj kući, u sjenicama, osjećala sam neki mir, zadovoljstvo i sreću… Vjerojatno jer sam živjela s takvim ljudima i u prisutnosti Boga. Nakon sedam dana, osjećala sam kao da smo živjeli mjesec dana zajedno", svjedoči nam Andrijana.
Nezamjenjivo iskustvo
Koliko god ponekad bilo naporno, animatori također nose samo najljepše uspomene s Lošinja, a s tim se slaže i Jurica: "Meni je biti animator prekrasno iskustvo. Definitivno treba uložiti više truda, pritisak je veći jer baš ti moraš ljude potaknuti na razgovor i razmišljanje, moraš im baš ti objasniti katehezu, ali meni to odgovara, mogu čak reći da mi je najljepše bilo ove dvije godine dok sam bio animator."
A kako važan trag tih tjedan dana ostavi u životima bogoslova, ispričao nam je Franjo: "Za mene kao bogoslova takvo druženje s mladima znači jako puno. Upoznao sam mlade, s njima molio, slavio svetu misu, radio u radionicama i družio se s njima kroz cijeli tjedan. Mogao sam mnogo toga naučiti, ali i mnogo toga pokazati mladima. Taj susret s mladima mi je dao poticaj da i dalje ustrajem jer sam primjetio da su i mladi osjetili da je u današnjem svijetu svećenik itekako potreban. Tjedan s mladima prošao mi je prebrzo i volio bih da smo ostali još malo duže zajedno."
I što je na kraju poanta cijelog tjedna? Vlč. Tomislav to je sažeo ovako:
"Kretanje iz Zagreba bilo je plivanje na površini. Na Malom Lošinju zaronili smo u dubine, ne samo mora, nego i dubine svoga srca. I u tim dubinama našli smo Gospodina koji nam donosi radost. Uslijedio je ponovni povratak na površinu, u svakodnevicu, u kojoj smo pozvani iskustvo dubine radosno prenositi drugima..."
Autor: Elizabeta Mikulić
Post je objavljen 08.08.2012. u 11:00 sati.