Marketing
O L U J A
Pobjednica na OI u Londonu 2012. i dobitnica zlatne medalje u atletici Sandra Perković
Oluja kao pojam u meteorologiji za veliko prirodno nevrijeme, dobio je u Hrvatskoj od 5. kolovoza 1995. godine novi značaj nakon što je Hrvatska vojska u sinkroniziranoj vojnoj akciji sa specijalnom policijom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske oslobodila Hrvatski kraljevski grad Knin koji je od Drugog svjetskog rata bio žarište velikosrpske pobune i četničko uporište koje je od početka nove velikosrpske pobune od 17.8.1990. godine bio sjedište para-državne tvorevine, samozvane tako zvane Republike Srpske Krajine koja je, srećom, razbijena, i likvidirana. (Inače je Knin bio glavni grad ranosrednjovjekovne hrvatske države, a Biskupija kraj Knina narodni sabor Hrvata. Knin je i veliko arheološko nalazište ranosrednjovjekovne Hrvatske i starih Hrvata. Danas je Knin, hvala Bogu, središte hrvatske mladeži.)
Tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja oslobođeni su veliki dijelovi okupiranog teritorija Republike Hrvatske koje su od početka rata (velikosrpske agresije) zauzeli pobunjeni Srbi u savezništvu s protunarodnom i srbiziranom takozvanom Jugoslavenskom narodnom armijom (Titova JNA) i njenom Kontraobavještajnom službom (KOS), i specijalnom policijom Socijalističke Republike Srbije i njezine tajne službe, i srpskim „dobrovoljcima“ (četnicima) koje su mobilizirale različite srbijanske političke stranke, a naoružale i istrenirale JNA i jugoslavenska tajna služba KOS i srbijansko ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno Miloševižev režim.
Od oslobađanja je za vrijeme Oluje bila izuzeta okupirana istočna Slavonija i zapadni Srijem, uključujući Grad heroj Vukovar. (Posljedica toga jest, da je Miloševićev režim, koji je izvršio auto-etničko čišćenje pobunjenih Srba u sjevernoj i južnoj UNPA-zoni odnosno okupiranim područjima RH, naselio veliki broj srpskih izbjeglica u ondašnjem okupiranom Vukovaru, i to stanje ostalo je do danas, tako da Hrvati danas čine manjinu u Vukovaru, dok su prije rata činili većinu. Usput rečeno, general Ante Gotovina osuđen je za „deportaciju“ Srba, a povijesna istina jest, da je dio pobunjenih Srba izbjegao iz jednog područja RH u drugo područje RH odnosno na područje Vukovara. Dakle, potpuno apsurdna optužnica i prvostupanjska presuda protiv Gotovine.
Činjenica u vezi Oluje jest također da je ondašnji izaslanik tzv. međunarodne zajednice, odnosno EU, Carl Bildt, još za vrijeme Oluje optužio Hrvatsku da navodno etnički čisti Srbe. Danas vlada RH sa švedskim ministrom vanjskih poslova Carlom Bildtom odlično surađuje. To je također apsurd.
Olujom je slomljen tzv. krajinski režim srpskih fašista i komunista u Republici Hrvatskoj.
Povijesna činjenica jeste, da je uzrok srpske pobune odmah nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj bio velikosrpski plan na osnovi velikosrpske ideologije iz 1844. godine od srpskog ideologa Ilije Garašanina, i modificrane verzije tog zločinačkog plana iz Drugog svjetskog rata (četnički planovi o etničkom čišćenju 1 milijun političkih Hrvata s hrvatskih povijesnih i političkih teritorija, odnosno s područja N.D.H.), te tzv. Memorandum srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz Beograda, koji je 1986. postao politički program Saveza komunista Srbije i njezinog generalnog sekretara Slobodana Miloševića.
U cjelini je rat na prostoru bivše SFR Jugoslavije počeo iz razloga što su vrh JNA i jugoslavenska vlada u Beogradu odbijali uvođenje višestranačkog sustava, likvidaciju socijalizma i uvođenje kapitalizma, i ukidanje monopola jugoslavenske komunističke partije (SKJ), te uvođenje pluralizma, slobode medija, pravne države i demokracije. Totalitarna titoistička Jugoslavija se raspala zbog odbijanja demokratskih reformi od strane jugoslavenske savezne vlade u Beogradu, i odbijanja režima Slobodana Miloševića da se stvori jugoslavenska konfederacija, i nastojanja da se umjesto toga stvori velika Srbija, te otpora zapadnih ondašnjih jugoslavenskih republika srpskoj hegemoniji i dominacije Beograda. (U toj političkoj konstelaciji pojavio se HOS i Dobroslav Paraga s borbom za hrvatsku neazvisnost, u trenutku kad je velikosrpska pobuna trajala mjesecima, i kad je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku, i to kao odgovor na agresiju, i planove o jugoslavenskoj konfederaciji.)
U srpskoj pobuni u Republici Hrvatskoj (isto takvu oružanu pobunu je Beograd organizirao i u Republici Bosni i Hercegovini, 1992. godine) nije sudjelovala srpska nacionalan manjina, nego trećina srpske manjine u Hrvatskoj, oko 200 tisuća Srba čije se samozvano i pobunjeničko vodstvo sastojalo od ekstremista koji su počinili cijeli niz ratnih zločina, i zločina protiv čovječnosti i genocid nad svojim hrvatskim sugrađanima.
U vrijeme početka pobune i agresije, 1990./1991., su Hrvati bili razoružani jer je tzv. JNA između dva kruga prvih višestranačkih izbora, u suradnji, ili uz prešutno odobrenje ili nečinjenje, s komunističkim režimom u Zagrebu (Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena pod ondašnjim vodstvom Ivice Račana) otela oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske (oko 200 tisuća pušaka i automatskih pušaka, strojnica, na tone streljiva, vojnih vozila i dr. koje je pripadalo hrvatskim poreznim obveznicima, odnosno hrvatskom narodu), tako da su pobunjeni Srbi mislili da je odličan povijesni trenutak objaviti rat Hrvatima, (brzo) porazit nenaoružan hrvatski narod, i spriječiti hrvatsku državnu samostalnost i nezavisnost, te otcijepiti velike dijelove hrvatskog teritorija, i iste pripojiti Srbiji u veliku Srbiju. Javno su odbijali hrvatski nacionalni i republički grb („šahovnicu“). Srpski pobunjenici, četnici i srpski teroristi (Srbo-četnici) počinili su, posebno 1991. godine, ali i poslije za vrijeme okupacije, stravične zločine nad hrvatskim narodom, često zvijerskim klanjima, mučenjima i etničkim čišćenjem hrvatskih civila. Beogradska propaganda je kao motiv srpskim naoružanim pobunjenicima navodila nužnu osvetu za navodni genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, i „zaštitu i obranu“ od toga, što je povijesna laž, a uz to su četnici u Drugom svejtskom ratu počinili na teritoriju N.D.H. sustavne ratne zločine i zločin protiv čovječnosti tijekom etničkog čišćenja hrvatskih civila, posebno hrvatskog katoličkog seoskog stanovništva u Liki, Dalmaciji, Bosanskoj krajini, (istočnoj) Hercegovini, i Podrinju gdje su pobili masu muslimana, i to u suradnji s talijanskim fašistima (crnokošuljašima), i talijanskom okupacijskom armijom diktatora Benita Mussolinija. Hrvatskim Srbima nije 1990. pala dlaka s glave, naprotiv, novim hrvatskim Ustavom dobili su kulturnu autonomiju koju se, međutim, bahato odbili, kao što su bahato odbili međunarodni Plan Z-4, koje je vrhovništvo Republike Hrvatske prihvatilo, unatoč tome što je predviđao podjelu Hrvatske na srpski i hrvatski dio, odnosno konfederaciju Republike Hrvatske.
Krivo govori zagrebački profesor i predstavnik dijela srpske manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, kada na obljetnicu Oluje 2012. tvrdi, da se u Hrvatskoj navodno ponizuju srpske ratne žrtve. Također predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, krivo govori na službenoj proslavi Oluje u Kninu, da se treba vrednovati srpske žrtve. To je krivo, jer vodi izjednačavanju žrtava pobune i agresije, i žrtava među pobunjenicima i agresorom.
Pobunjeni Srbi sami su krivi što su imali žrtava u svojim redovima, jer oni su bili ti koji su napali Hrvate na početku rata, objavili im rat, i krenuli u osvajanja, i etničko čišćenje Hrvata, sa ciljem stvaranja velike Srbije za račun Republike Hrvatske i BiH. Nije se rat vodio u Srbiji, nego u Hrvatskoj (i BiH), tako da srpske žrtve spadaju u žrtve iz redova agresora, i uzrok njihovoj žrtvi je napad na Hrvate, i Republiku Hrvatsku i BiH.
Netočne su tvrdnje tužiteljstva međunarodnog privremenog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), da je Hrvatska vojska (HV) na čelu s generalom Gotovinom etnički očistila oslobođena hrvatska područja od Srba, jer pobunjeni Srbi su natjerali srpsko stanovništva s okupiranih područja obuhvaćena Olujom na bijeg u okupirana područja u istočnoj Hrvatskoj, BiH, i u Srbiju. U toj „bežaniji“ (u žargonu kninskog tzv. krajinskog režima zvana „evakuacija, što je dokumentirano od strane samozvane tzv. vlade tzv. RSK), je Martićev velikosrpski režim kriv za stradanje Srba, jer povijesni uzrok stradanju Srba jeste taj režim i njegov beogradski pokrovitelj (režim Slobodana Miloševića).
Optužbe protiv generala Gotovine i Markača su licemjerne i u svijetlu činjenice da su pobunjeni Srbi „evakuirali“ srpsko stanovništvo i iz sjevernog dijela zone pod tzv. zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPROFOR-UNPA-UNCRO-zone), a ne samo iz južnog sektora ali hrvatski general Stipetić nije optužen za etničko čišćenje Srba. Također u Bljesku, hrvatskoj oslobodilačkoj operaciji u zapadnoj Slavoniji, gdje je Hrvatske bila presječena na dva dijela, je srpsko stanovništvo napustilo bivša okupirana područja, ali dragovoljno, i u nazočnosti promatračkih snaga OUN, a ne pod prisilom Hrvatske vojske i policije, jer su Srbi, npr. na licu mjesta pitani od međunarodnih promatračkih snaga žele li ostati u Republici Hrvatskoj ili je napustiti. Napustili su je, jer nisu trpjeli poraz svojih srpskih oružanih snaga, i jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskim simbolima, kao i zato što su jednim dijelom bili indoktrinirani od zločinačkog režima Slobodana Miloševića koji ih je stalno plašio da će ih Hrvati (u žargonu beogradskog režima, „ustaše“), navodno istrijebiti. Ustaša u to vrijeme davno nije bilo jer su ih komunistički partizani istrijebili u ratnom zarobljeništvu nakon Drugog svjetskog rata, zajedno s hrvatskim izbjeglicama pred totalitarnim komunizmom.
Režim Slobodana Miloševića u Srbiji je za vrijeme Oluje ostavio pobunjene Srbe u Hrvatskoj na cjedilu, što je obećao na tajnom sastanku s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom u Karađorđevu 1991. godine, da ga hrvatski Srbi ne zanimaju nego da ga zanima podjela BiH. Uoči Oluje je savjetnik predsjednika Tuđmana, Hrvoje Šarinić, na predsjednikovu zapovjed, tajno posjetio Slobodana Miloševića, i obavijestio ga o predstojećoj hrvatskoj Oluji. Srbizirana jugoslavenska vojska za vrijeme Oluje nije intervenirala na istočnom bojištu u istočnoj Slavoniji i Baranji. (Sve skupa se izaslanik predsjednika Tuđmana, inženjer Hrvoje Šarinić, preko četrdeset puta, što javno, što tajno za vrijeme rata sastao sa Slobodanom Miloševićem i predstavnicima njegovog krvavog režima.)
Oluja predstavlja veličanstvenu hrvatsku vojnu pobjedu nad pobunjenim Srbima, i srpski ratni poraz, i Hrvati slave svoju pobjedu, i srpski poraz, jer bez poraza nema pobjede, a to što su Milorad Pupovac i bivši pobunjenik Veljko Džakula uvrijeđeni što se slavi srpski poraz njihov je problem, na koncu, gubitnici imaju pravo na ljutnju.
Za razliku od Pupovca se Džakula pokazao većim i mudrijim „diplomatom“, jer je prvi puta jedan predstavnik hrvatskih Srba nazočio proslavi Oluje u Kninu. Paradoks je, međutim, da Džakula kao bivši pobunjenik nije u zatvoru nego na slobodi, dok su mnogi hrvatski generali, časnici i vojnici u zatvoru zbog navodnih ratnih zločina, ali, Džakula je na slobodi zato što je njega i sve ostale pobunjene Srbe abolirao pokojni predsjednik Tuđman, tako da im je oproštena zatvorska kazna za sudjelovanje u oružanoj pobuni i rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske, dok sam ratni zločin ovaj nekadašnji pobunjenik izgleda nije počinio. Međutim, ni general Ante Gotovina nije počinio nikakav ratni zločin, jer HV nije „deportirala“ srpsko stanovništvo iz Hrvatske, kako se zlonamjerno tvrdi u optužnici haaškog tužiteljstva, i prvostupanjskoj presudi haaškog suda ICTY, niti je bilo „prekomjernog granatiranja“ Knina i drugih pobunjenih središta, za razliku od Vukovara kojeg je srpska soldateska zapalila, sravnila sa zemljom, i opljačkala, a hrvatsko stanovništvo deportiralo pred svjetskim TV-kamerama u koncentracijske logore u Srbiju, dok su mnogi hrvatski ratni zarobljenici likvidirani na licu mjesta, kao npr. na stratištu Ovčara kod Vukovara. (Da će Hrvatska danas tako jadno izgledati kao što izgleda, to hrvatske žrtve vjerojatno nisu ni u snu mislile da bi moglo biti, ali hrvatsko društvo si je samo krivo jer blagonaklono gleda na hrvatske izdajnike.)
Nekoliko stotina srpskih civila iz redova velikosrpskih pobunjenika koji su za vrijeme i neposredno nakon Oluje postali žrtve „zločina u ratu“ (ne i „ratnog zločina“ po pravnoj definiciji, jer ratni zločin jest samo ako se počini nad zarobljenim pripadnikom agresorske vojske, a ne nad vlastitim državljaninom, a pobunjeni Srbi iz Hrvatske su hrvatski državljani), nisu vrijedni spomena u odnosu prema 20 tisuća Hrvata ubijenih i stradalih za vrijeme velikosrpske agresije kada su četnici i srpski vojnici i oficiri popalili na stotine hrvatskih sela, granatirali more hrvatskih gradova, opsjedali i razorili Vukovar, klali hrvatske zarobljene civile i ratne zarobljenike iz redova Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Z.N.G., Hrvatskih obrambenih snaga, HOS, zatim, policije, Hrvatske vojske) itd.
Može se žalit srpske žrtve, ali nemože i ne smije ih se izjednačit s hrvatskim žrtvama, međutim, to, kao i potenciranje „hrvatskih ratnih zločina“ nad Srbima, rade u Hrvatskoj one snage u politici i medijima koje sanjaju o obnovi jugoslavenske države, koje nemaju hrvatski nacionalni osjećaj jer su denacionalizirani jadnici, kao i oni koji su strani plaćenici, i velikosrpski agenti, a sve skupa čine tako zvanog unutarnjeg neprijatelja hrvatskog političkog naroda, te su jako opasni, a čine ih također udbaši, ali i mnogi bivši komunisti i titoisti. Oprez, takvi su puno opasniji od četnika!
A što je s hrvatskim žrtvama za vrijeme Oluje??
Nevjerojatno da su za vrijeme proslave Oluje u prvom planu srpske žrtve. Halo, idijoti, potražite si liječničku pomoć, jer ste psihički bolesnici – bolesni ste u mozgu svi vi koji u Hrvatskoj forsirate srpske žrtve. Zapravo, nisu to psihići, nego pokvarene i zločeste persone su to, i ekstremisti.
Kad predsjednik vlade RH, Zoran Milanović, na proslavi Oluje u Kninu tvrdi da njegova koalicija brani hrvatske granice, i da će ih branit kao prethodne vlade, onda se radi o demagogiji, jer SDP i HDZ su Hrvatskoj likvidirale njezin suverenitet koji je krvlju stečen u ratu, i nedemokratskim postupcima priključile nezavisnu i samostalnu Republiku Hrvatsku tvorevini Europskoj uniji u kojoj nema državnih granica. Prethodne vlade su pak predale suverenitet u Savudrijskoj vali na granici sa Slovenijom u ruke političkoj međunarodnoj arbitraži, a pokojni predsjednik Tuđman se čak sporazumom s bosanskim predsjednikom Izetbegovićem odrekao teritorija u neumskom zaljevu (o svetoj Geri već godinama nema ni riječi u javnosti iako se radi o hrvatskom teritoriju). Uglavnom, „hrvatski državni vrh“ počinio je veleizdaju! To su svjesni ljudi prepoznali, i ne žele se družit zajedno s izdajnicima. Zato 5. kolovoza svake godine odlaze u Čavoglave gdje se održi i glazbeni koncert. Međutim, vlast i po tom pitanju bude licemjerna, jer policija budno pazi da sudionici ne nose ustaško znakovlje, dok na titoističko (komunističko) znakovlje odnosno njihove nositelje u Srbu i Kumrovcu policija ne pazi. Uglavnom, licemjerni vladajući političari, i licemjerna policija, u lovu na vještice u Čavoglavama. Neka im je s nesrećom!
Što se tiče paralelne i alternativne proslave Oluje u Čavoglavama, gdje bude više Hrvata nego u Kninu, potpuno je opravdana, jer su vlasti RH od 2000. godine naovamo izdale hrvatske nacionalne interese, i priznale nadležnost haaškog suda za Oluju, što je totalna sramota vlasti u Zagrebu (za to je kriva Račanova koalicija i predsjednik Mesić), i izručila generala Gotovinu (za to je kriva Sanaderova koalicija i također predsjednik Mesić).
Oluja Hrvatice i bacačice diska Sandre Perković
Nije sve zlato što sja, ali ovo jest! Hrvatsko zlato Sandra Perković. Foto: REUTERS
Jednu drugu vrstu Oluje, i to u športu, organizirala je hrvatska atletičarka Sandra Perković, europska prvakinja u bacanju diska, stare grčko-rimske discipline.
Svojim brojnim titulama pridodala je najveću – olympijsko zlatno odličje, i prva je Hrvatica i atletičarka iz Republike Hrvatske koja je osvojila zlato u atletici (sjajna Blanka Vlašić, svjetska prvakinja u skoku uvis, osvojila je na Olympijskiim igrama u Pekingu srebro, odnosno drugo mjesto).
Bravo Sandra, svaka ti čast!
Namjerno su njoj čestitke upućene, a ne Hrvatskom olimpijskom odboru (HOO), jer taj odbor nije zaslužan za njezino zlato nego isključivo ona i njezina obitelj.
Članove HHO treba razjurit, i nogom u zadnjicu izbacit iz hrvatskog športa jer u 21 godine hrvatske nezavisnosti nisu bili u stanju stvoriti hrvatsku plejadu hrvatskih atletičara, i plivača, koja bi uzela barem nekoliko medalja na Olympijadama, a imamo brojne atletske stadione u zemlji, i Jadransko more, imamo rijeke, jezera, bazene i športska borilišta, i dvorane za tjelesno vježbanje. I što ćemo sad kad nemamo Kožulja? Također u atletici gdje je berba medalja, Hrvati nula bodova u 20 godina, jedino su Blanka Vlašić i Sandra Perković iznimke koje potvrđuju pravilo. Kad, primjerice, i Ivica Kostelić napusti skijanje, nakon Janice Kostelić, hrvatsko skijanje će odjednom nestati s međunarodne scene. Imali smo sjajnog plivača Kožulja, dečku svaka čast, ali nema kontinuiteta. Stoga HHO nula bodova, i marš van iz Saveza, birokrati jedni!
Berba medalja u odbojci na pijesku. Hrvata nema nijednog, ali ne na prijestolju, nego među natjecateljicama i natjecateljima. Nas nema u mnogim športskim disciplinama. Stoga, marš van iz HHO!
Gdje smo u tenisu? Nema wimbledonskog pobjednika Gorana Ivaniševića, i već nas nema nigdje.
Otkad nema Dražena Petrovića nema nas više ni u košarci. Hrvatska repka gubi čak od Slovenije. (Uskoro ćemo izgubit od košarkaške reprezentacije iz Turkmenistana.)
Gdje smo u streljaštvu. Imali tolike snajperiste iz rata, imamo strijelce u vojsci, a nemamo zlatnu medalju, čak nikakvu medalju. Nemamo zato što nema sustava u hrvatskom sportu, nego samo improvizacije debila i raznih idijota po odborima. Svaka čast hrvatskim vaterpolistima, i rukometašima, ali to su momčadski športovi, i na medalju se čeka dva, tri tjedna koliko traje Olympijada, a izbore se u „krvavim“ skupinama, i nokaut-utakmicama u četvrtfinalima i polufinalima. U plivanju i atletici medalje se dobiju u jednom danu, za nekoliko sati čak.
Nećemo više od tome, jer glava boli od toga, ali poanta je u tome: kakva politika, takav i šport. Kakva vladajuća politika, takva socijalna skrb, kakva politika, takve „reforme“, kakva politika, takva proslava Oluje, kakva politika, takav suverenitet, kakva politika, takva nezaposlenost itd. I tako već 20 godina ista stvar, i 45 godina prije toga. Sve skupa 65 godina. Majko mila!
CBK
Post je objavljen 06.08.2012. u 12:58 sati.