Stvarno misliš da sunce ustaje zbog zavjeta onih lica koja traže sklonište pred množinom.
Da možemo biti Ti i Ja.
Da smo se poljubili ispred Palme s sladoledom, sa šest, sedam godina, sa zrakom Neodgodivog
i da nijedan rat ne može spriječiti putanju da se okreće kao objašnjenje.
Voljela bih vjerovati da sam mržnji pogledala u lice i rekla: Ne uzrujavaj se! I mi ćemo proći, i naša djeca, i preci pod nožem uime nas,
voljela bi razlog, voljela bih da definiraš Bezuvjetno.
Ovako ostaje tvoje lice.od kojeg mogu umrijeti bez kajanja.
Lice koje možeš uzeti bez budućnosti.
A sjaji kao Betlehemska pokora mog imena.
A u njemu se vole bez reda i razloga.
A tako i treba biti. Treba. Kažem ti. Svezali su nas pupčanom vrpcom, i sad nam vrijedi slijediti emociju koja priča:
Voljeti, vama je voljeti. Ne- Odustajati.
Post je objavljen 04.08.2012. u 23:02 sati.