to je bilo ono sto me ucinilo najsretnijom osobom na svijetu. kada mi je stavio prsten na ruku. unatoc svim sranjima iz proslosti, bila sam najsretnija osoba i mislila sam da je sranjima kraj, da je cijeli svijet sada samo nas. da nam nikad nece bit kraj... ali to nikad doslo je brzo... kako me zaprosio tako je 3mj kasnije i uzeo prsten... ostavio me samu na ulici sa mojim stvarima u kutiji, sjeo u auto i otisao.... tu prazninu i taj jad nikada rijecima necu moc opisati.... vratila sam se roditeljima, istima onima koje sam 3 mjeseca ranije izvrijedala jer su rekli kako on nevalja i kako ne zele da budem s njim....
prozivljavala sam slomove... sama! bez obitelji i prijatelja.... sve sam izgubila jer sam izabrala njega a onda je on ostavio mene!
i sta onda??
nakon nekog vremena opet mi se odlucio vratiti.... toliko ga volim da sam ponovno dala priliku i ponovno ispala glupaca. ponovno me posteno sjebao i ponovno se pokunjeno vracam doma svojim roditeljima....
ponekad se sramim pogledat samu sebe u ogledalo!
jesam li ja to stvarno zasluzila?! jesam li ja toliko losa osoba da me on nemoze voljeti?! da me ima kad zeli a kad ne zeli me odbaci kao zadnju krpu....
zelim ovo zaboraviti, zelim preboljeti!!!
Post je objavljen 04.08.2012. u 18:14 sati.