Marketing
DAN 30 i 31
Postoji
jedna zanimljivost koja veže otok Hvar i Šimu. Ironično je da je njegova nona s otoka Hvara, a upravo je taj otok
ostao zadnji naseljen otok na kojem nikad nije bio. Nona Neda danas živi u
Splitu, ali u Jelsi je svestrana i okretna teta Katija, koja nas je dočekala i
ljubazno ugostila u svojoj kući.
Ujedno
je danas i trideseti dan putovanja. Pred nama je još osam otoka. I moramo
napomenuti da smo na putu od Bola do Jelse ponovno naišli na dupine. Nadamo im
se i na daljnjem putu.
Današnji
dan bio je podređen pripremanju torti od badema koje želimo podijeliti na
komiškoj fešti koja slijedi. Pred nama je bio težak zadatak: napraviti osam
torti u što kraćem vremenskom razdoblju. Tijekom pravljenja torte dobili smo
dojam kao da smo već godinama u vlastitoj slastičarskoj radnji: automatizirano
pripremanje tijesta, a zatim i kreme. Sve se to odužilo tako da smo bili
prisiljeni prenoćiti u Jelsi. Prvi put da smo bili u stisci s vremenom.
Ugovorili
smo transport kajaka od Jelse do grada Hvara jer smo željeli posjetiti restoran
DiVino u kojem rade Nastasja i Marko,
sudionici prve sezone MasterChefa i razgledati grad. Zahvaljujemo veslačkome klubu Jelsa, a posebno Jerku Božikoviću na sređenom trasportu.
Nastasja i Marko su
odlično ispekli svoj zanat; kuhaju
čudesa i zaista su nas lijepo ugostili i počastili. Stari dio grada je uistinu
lijep, ali moramo citirati i riječi jednog Hvaranina: “U Hvar dolaze seljačine
koje se natječu tko će napraviti veću i ružniju vilu.”
Cijene
su nenormalno visoke i nerealne i, iskreno, mislimo da je Hvar jedini otok gdje
su takve stvari moguće. Nakon mjesec dana plahutarenja
po morskim bespućima i skrivenim uvalama čovjek postane pomalo homofobičan
i kad se nađe u vrevi ljudi i kad ga pogodi zadah
masovnog turizma, očajnički pokušava pobjeći od toga kao muha bez glave.
Prvo
sigurno utočište pronašli smo upravo u restoranu DiVino gdje smo probali sljedeće specijalitete Nastasje i Marka: domaća
tjestenina s povrćem, komadićima flambiranog
bifteka u umaku od jastoga s konjakom i cimetom, zatim Foise Graie, umak
od višanja, tostirani kruh i na kraju marinirani fileti brancina s komadićima
grejpa u kombinaciji s tapenadom od zelenih i crnih maslina. Za kraj Nastasja
nam je ponudila odličnu verzija moussea od crne čokolade.
Za to vrijeme Kristina, Škić i Khan su s Jelse došli do Hvara gumenjakom. Vidjevši kaotičnu scenu hvarskog zaljeva odustali su čak i od točenja benzina. Otišli su par uvala dalje od Hvara, točno na pola puta do Milne u pravu oazu, na imanje Robinson u uvali Mekićevica. Pravi mali raj, a dodana vrijednost je blizina Hvara a opet nema ništa zajedničko sa stresom, s izbezumljenom masom, ali i s hvarskim cijenama. Prekrasna čista plaža sjajnih bijelih oblutaka, bistro prozirno more i ležaljke i klupice u maslenicima porazbacanim uokolo. Domagoj i Lea vode restoran preko dvanaest godina, a sama kamena kućica, današnja kuhinja, postoji tamo već preko trideset godina. Definitivno vrijedi doći i ciljano u Robinson, ne samo ako vas put nanese u Hvar, pri čemu svakako morate do Robinsona. Klopali su lude delicije, prvo paštetu od patliđana, srdela i lokarde, zatim "Petkovu" grilanu hladnu salatu i hvarsku gregadu od pagara. Domaća rakija od rogača i sjajno crno vino samo su detetalji koji upotpunjuju krasnu popodnevnu priču kupanja na rajskoj plaži i uživanja u otočkim specijalitetima. Na internet stranici www.robinson-hvar.hr postoje kontakti za rezevaciju i sve ostale informacije. Toplo preporučamo!
Vratili su se u Hvar po nas i po gorivo te smo brže bolje pobjegli prema sigurnosti i tišini Paklenskih otoka. Uputili smo se na najveći od njih –
otok Sv. Klement. Putem se Škić
unezvjerio jer su navodno brancini počeli gristi ko ludi na panulu i
misteriozno padati :)
Imali
smo jedan uistinu neobičan, spontani doček. Nama ususret veslao je čovik u drvenom kajaku!
Ubrzo
smo saznali da ga je sam izgradio jedno proljeće. Kajak podsjeća na one
profinjene stare, britanske drvene glisere koji voze lordovi po jezerima. Bio je istinski oduševljen našom pričom i
onime što radimo, rekavši nam da su ljudi koji su toliko povezani s prirodom i
koji su skromni više nego dobrodošli na otok Sv. Klement. Čista oaza mira
nadomak Hvara – neprocjenjivo! Prvo
otkriće bilo je to što nam je Radovan (vlasnik i graditelj spomenutog kajaka,
inače liječnik na Rebru) rekao da otok ima stalnog, prijavljenog, stanovnika.
Postavlja se pitanje: koji je službeni i točni broj naseljenih otoka, 47 ili
48? Koji su uopće kriteriji za definiranje pojedinog otoka naseljenim, odnosno
nenaseljenim? S druge strane, Radovanova informacija potvrdila je i naš naum
da, tijekom trajanja Otočne Odiseje, otkrivamo one stvari koje nisu poznate ili
koje postoje samo u pričama.
Radovan
nas je odmah pozvao na razgovor i druženje što nismo htjeli propustiti. Dočekao
nas je blago osvijetljen stol u mrklome mraku. Do njegove kuće probijali smo se
uskim putićem, sa svake strane, obraslim kaktusima. Radovan je bio u društvu
svojih rođakinja, Barbare i Jasminke. Jedva da smo sjeli, a trojac je već
započeo sa starim otočkim pričama i legendama. Htjeli smo sve zapisati kako ne
bismo zaboravili, ali ubrzo smo shvatili da nam to umanjuje draž slušanja. Zato
smo se jednostavno prepustili i zadubili u pričanje, dok je samo poneki šum
otočkih štakora, tzv. pantagana,
pomrsio mir već duboke noći. Bilo je tu priča o staroj otočkoj regati, o majci
s trinaestero djece – prvim stanovnicima otoka, o nekim starim i boljim
vremenima...
Jedini
stanovnik otoka zove se Tonči Matijević, ima 72 godine, slobodni je umjetnik,
pjevač, svirač, pjesnik, jednom riječju otočki
oriđinal.
Pridružio
nam se za stolom, zajedno sa svojom gitarom i starom bilježnicom u koju
krasopisom bilježi otočke zanimljivosti i povijest svoje obitelji.
Ostali
bi do jutra, ali zbog planiranog starta u pet sati morali smo uloviti barem malo
sna. Vis je pred nama; slijedi desetak milja otvorenog mora.
Post je objavljen 03.08.2012. u 10:51 sati.