Iznajmljujem prvi prozor prijatelja. Pokoje pismo koje se
zagubilo u sadržaju izmišljenog cvijeća. U kostima lutanja je moja kategorija.
Divne su pjesme, ali bi radije da ljubiš mjesec dok se giba ramenom u osi koju
zovu nepovrat, negdje, disati... Ponekad pogladiš stihom, radije bih da me
podereš slinom. Da ugasiš vjerne svijeće koje vode niz pomične ceste. Tamo
predu Eve vaginalne granate za svoje buduće žrtve. Zovu ih, ne čuješ? Zovu da
nadjenu rijekama tokove i licima narječja. Zatim slome klupko i zadrže vjeru
vode. Iznajme molitvene poklike. Nešto blizu poeziji koja je odavno utopila riječi kojima smo se trebali prepoznati.