Pregled posta

Zarobljeni smo u Ezopovim puževima, a feministi i sociolozi su naše bezobzirno dijete

Nisu svi puževi nesretni. Neki puževi su jednostavno otišli iz vrta i jedu šumsko bilje. Ako si puž poput mene, postao si iznimno brz i vješt u skrivanju između gredica salate i živiš dobar život u kojemu povremeno posjećuješ vrt kako bi se pogostio. Ja sam zadovoljan time (iako bih volio da nema opasnosti), no velika većina puževa bi jednostavno htjela živjeti i jesti, bez opasnosti da će ih netko zgrabiti i ispeći na roštilju poput ćevapa. Nažalost, bezobzirna djeca su svugdje. Ne samo da love i peku puževe, već ih - što je puno gore - još i vrijeđaju dok pokušavaju minimizirati svoju bol na užarenoj rešetci. Istina je da bi puževima bilo bolje napustiti svoje kuće i pobjeći s rešetke (kada bi samo mogli), ali obijesno je kada taj savjet daje upravo isto bezobzirno dijete koje je puževe i dovelo u tu situaciju.



Svejedno, morate imati na umu da bezobzirna djeca nisu zla po prirodi. I ona shvaćaju da puževe boli pečenje na roštilju i rado bi im pomogli da se ne peku (makar i svojim beskorisnim savjetom da izađu iz kuća koje gore). Ali, poput sve djece na svijetu, imaju vrlo slabu sposobnost koncentracije i lako im je odvući pozornost. To ne bi bio poseban problem da takve djece nema jako puno. Djecu ne čine samo feministi i sociolozi, već i mnogo drugih "laika", kao što su političari, ukupna javnost i svekoliko pučanstvo oba spola, a koji se svi međusobno hrane odobravanjem i papagajskim ponavljanjem gore navedenog savjeta.

Već preko gotovo stoljeća bezobzirna djeca vladaju našim javnim diskursom, i s njima se više nije moguće logički dogovoriti. Povede se rasprava o nekoj temi (recimo samohranom majčinstvu, razvodima, promiskuitetu, ženskim seksualnim preferencijama ili manjku dobrih muškaraca) i dobro se pripremiš za raspravu. Prvo im predočiš im sva moguća istraživanja, za koja kažu da su ih razumjela. Zatim im logički objasniš što i zašto proizlazi iz tih istraživanja, i djeca složno kimaju glavama na svaki korak tog procesa. A onda se prišulja drugo bezobzirno dijete i u uho prvoga šapne nešto tipa "dvostruki standard" ili "za sve treba dvoje", i dijete istog trena zaboravi sve što si mu objasnio.

Kao, recimo, u problemu drolja. DROLJE (dražesne osamostaljene ljepotice - zar ste mislili da se radi o nečemu drugome?) su, kao što znamo, jedan od najvećih problema modernog seksualnog tržišta. Unaprijed se ispričavam zbog ovog za neke uvredljivog izraza o dražesnim osamostaljenim ljepoticma, koji je puno oštriji od moje uobičajene terminologije, ali u ovom slučaju sam prisiljen upotrijebiti tu riječ - molim vas da nastavite čitati kako biste vidjeli zašto. Dakle, za potrebe ovog posta bi droljom smatrao ženu koja ima neku kombinaciju dvaju ili više sljedećih ključnih obilježja:

- promiskuitet
- sindrom "gdje su svi dobri muškarci"
- padanje na / priželjkivanje kretenske igre
- jahanje alfa vrtuljka do zalaza privlačnosti
- frivolni razvod i/ili dobrovoljno samohrano majčinstvo
- podmetanje očinstva i "razvodno silovanje"

Ostavit ću vama na volju proračunavanje opisuje li gornja definicija 5, 10, 20, 30, 50, 70 ili 80% populacije, ovisno o vašim životnim iskustvima i vratiti se percepciji. U ovom području bezobzirna djeca itekako vole slavno "za sve treba dvoje". Recimo, ako negdje postoji promiskuitetna žena koju je netko neobavezno "napumpao", logično je da mora negdje postojati i muškarac koji je spavao s njom. Ali ono što je istina na mikro razini nije nužno istina i na na makro razini - da bi 100 žena ispunilo takvu sudbinu, potreban je samo jedan jedini muškarac. Nikada 100% pripadnika neke vrste neće slijediti iste obrasce ponašanja, ma koliko mi vitlali zakonima, moralom i prisilom - jedina prisila može doći od strane druge strane koja vlada dostupnošću seksa, a u ovom slučaju je to ženska. Jasno je da su žene te koje određuju frekvenciju i način odigravanja ovih pojava, a muškarci nemaju gotovo nikakvog utjecaja, već se samo prilagođavaju dostupnosti. Svakako, na mikro razini je grijeh ravnomjerno podijeljen i jednako ću kritizirati obje strane, ali na makro razini se to ne može reći.

Zbog toga bezobzirna djeca žive u stalnom strahu od osuđivanja i dvostrukih standarda. Njihovi snovi ispunjeni su licima povrijeđenih drolja koje je netko kritizirao. "Zašto moramo kritizirati drolje?" pitaju se. "Radije kritizirajmo igrače. Ionako su oni ti koji su za sve krivi." Očajno i čak dobronamjerno traže rješenje, ama baš bilo kakvo rješenje, a koje ne uključuje osuđivanje ili sramoćenje drolja, povijesno dokazano uspješnu metodu. Ali feministice i slično društvo apsolutno ne može podnijeti sramoćenje. To je za njih nešto najgore na svijetu.

STRATEGIJA IZ PROŠLOSTI: Sramoćenje drolja

Pretpostavimo da u populaciji od X članova imamo 20 DROLJA i uvedemo sramoćenje. Ono nije potpuno efikasno, naravno, ali ipak uspijemo nagovoriti (kroz kulturu) ili prisiliti (kroz društvene anti-stimulanse kao manjak financijske i obiteljske potpore) 5 njih da ipak ne budu drolje i umjesto toga budu kvalitetne žene. To direktno znači manje djece bez stabilnih obitelji i olakšava nam proces u sljedećoj generaciji: sada svaka drolja ima još 5 udanih žena koje je kritiziraju, a 5 drugih drolja manje koje navijaju za nju. Ovaj proces se nastavlja sve dok sve osim najupornijih ne napuste Alfa vrtuljak - uvijek će postojati neka manjina koju se neće moći odgovoriti na bilo koji način, ali stanje će svakako biti bolje nego što je bilo prije.



Umjesto toga, rješenje kojem prvom pribjegavaju je...

STRATEGIJA A: Sramoćenje igrača / alfa muškaraca

Pretpostavimo da u nekoj populaciji od X jedinki svakog spola imamo 70 DROLJA i 20 IGRAČA (Infantilnih groznih amoralnih čangrizavaca). Idemo sramotiti igrače tako što ih optužujemo da lažu, koriste trikove, "izdaju sebe", misle samo na seks, ne žele odrasti, površni su, neodgovorni su, i tko zna što sve ne. Ovo se odnosi jednako na one koji su prirodno izrasli u igrače i one koji isprva nisu bili igrači ali su to postali zbog životnog iskustva, zabave i sl.

Prvi problem s ovim pristupom je to što sramoćenje ne rješava problem - zamislimo da smo bili nevjerojatno uspješni i posramili polovicu, ili čak 10 igrača. Bravo!!! Dajte šampanjac ovamo!

Čekaj... sad imamo 70 drolja i 10 igrača - ironično, igrači su oduševljeni situacijom. To što ih je sada znatno manje, tj. 7 puta manje umjesto 3 puta manje od drolja znači da se drolje moraju ekstra truditi kako bi se dokopale svojih igrača - to znači da postaju još droljastije! A zbog određenih realnosti spolova, svaki alfa muškarac / igrač je sposoban opslužiti barem deset drolja. Njegov kapacitet je, osim biološkog ograničenja broja dnevnih ejakulacija (koji je ogroman ako se radi o puno različitih partnerica), ograničen samo ponudom svježe, voljne vagine.

Drugi problem je što sramoćenje samo pokazuje muškarcima gdje leži zabava - ako igrači sada uživaju u dvostruko više pažnje i seksa nego prije, poticaj ne-igračima da "uđu na tržište" je dvostruko jači! Mogu garantirati da će neki od njih pristupiti kao novi regruti, ili će se neki od ovih posramljenih vratiti kako bi iskoristili ludu potražnju.

Treći problem je što su ove stope sramoćenja potpuno nerealne. Igrači imaju natprosječno velike stope karakternih osobina mračnog trojstva, a to su makijavelizam (manipulatorstvo), narcizam i psihopatstvo (odsustvo empatije). Igrači su prirodno ili prilagođeno vrlo snažni u ovom području, i upravo to je ono što ih čini toliko privlačnim ženama - i toliko otpornim na kritiziranje i sramoćenje.

U neformalnoj internacionalnoj studiji koju sam proveo među 20-ak igrača različitih pozadina, mjerio sam njihove razine makijavelizma, narcizma i psihopatstva na skali od 0 do 100. Kod svake od tih osobina, oko 30 je predstavljalo normalnu (ne prosječnu, normalnu) razinu, a 65 razinu na kojoj bi se intenzitet te osobine počeo smatrati poremećajem osobnosti. Prosječni rezultat igrača je bio ovakav (istina, možda je trunku veći od realnog stanja jer su sudionici pri gotovo svim pitanjima imali na umu i odnose sa ženama i igru, a pretpostavljam da se ne ponašaju tako prema obitelji ili prijateljima, no svejedno.):

Makijavelizam: 70
Narcizam: 65
Psihopatstvo: 55

U prijevodu:



Budući da se nesumnjivo pitate "a ti, Ignisse?", udovoljit ću vam. Moji rezultati su:

Makijavelizam: 50
Narcizam: 65
Psihopatstvo: 25

Manje više točno onaj slučaj koji sam opisao u rješenjima prvog dijela Testa tvoje Igre #4 i raspravi o varanju. Ovo naravno ne mogu provjeriti, ali gotovo sam siguran da bih prije 6-7 godina imao rezultate tipa M 30, N 25 i P 15.

Ono što vam želim reći je da je nevjerojatno debilna strategija pokušavati posramljivati grupu manipulatorskih, narcisoidnih psihopata.

Strategija B: Sramoćenje obje strane podjednako!

Iako bi naša bezobzirna djeca vrlo rado voljela ne kritizirati drolje, njihov smrtni strah od dvostrukih standarda im daje direktivu da, ako ćemo već kritizirati drolje, moramo jednakim intenzitetom kritizirati i igrače. Problem je što sramoćenje igrača ima dijametralno suprotan učinak od sramoćenja drolja. Ovo je čisti heroin za racionalizacijske hrčke diljem svijeta. Istog trena kada se počnemo brinuti o dvostrukim standardima i "za to treba dvoje", drolje, njihovi roditelji, sociolozi, feministi, bijeli vitezovi i promatrači će svi racionalizirati problem u drugom smjeru - da zapravo nisu krive drolje, već netko drugi, pa stoga nema potrebe za ikakvim promjenama.

Ne vjerujete? Isto smo vidjeli prije nekoliko mjeseci, kada je majka zabrinuta zbog sve droljastijih mladih djevojaka napisala članak koji sam komentirao, te je odmah paragraf nakon isticanja ogromne štete koje će to učiniti djevojkama nastavila ovako:


Bolje je da tvoja kćer treba terapiju nego da se počini užasan grijeh dvostrukog standarda! Bilo što, samo ne to!



Vidimo istu racionalizaciju na djelu u novinama, blogosferi, pop muzici, filmovima, državnom aparatu, prolaznicima, razgovorima o muškarcima i ženama, gotovo svugdje gdje postoji bilo kakva rasprava. Mogao bih sada dalje nabrajati, ali moja poanta je da to jednostavno više nije važno. Mogao bih vam sada pokazati sve tablice, anegdote i statistike koje nam pričaju o stotinama tisuća nevine djece i odraslih oba spola, pa čak i samih drolja, kojima se nanosi šteta odbijanjem sramoćenja drolja. Mogao bih uvjeriti svako bezobzirno dijete na svijetu. Ali bilo bi potrebno da došeta samo jedna drolja, feministica ili slični akter, sagne se do njihovih ušiju i šapne "dvostruki standard", i svo podučavanje bi istog trena isparilo.

To je moje prokletstvo.

Post je objavljen 01.08.2012. u 21:28 sati.