U podne vrelo i ljuto pomislio sam na uzdah njen. Putenošću je u kamenitosti tijela ostavljao trag nepristojnosti ranog buđenja. Svjetlom puti brižno je pokretala poglede prema nogama koje je plava suknja skrivala od koljena prema gore.
U tom beskraju požude utopio sam svaku misao. Plutao po njenom purpurnom moru. Vojnik sam koji želi bez borbe osvojiti utvrdu čuvanu tisućama vatrenih anđela. Mazno sam sladio kožu koja žudi za dodirom snažnim kao vjetar što kosu joj mrsi na obalama naoštrenih zubi.
Stjenkom osjetljivosti gipko se kretao, ulazim u nju u vrisku Sunca. Svaki pokret neka ju uzdiže. Provlači se žilama do grudi, gdje usnama navodim na šaputanja na postelji od ružinih latica.
Ugasit ću žeđ na preponama što vlažno mi daje. Žigom prolaznika kroz trgove ljubavi utisnuti pečat koji će ju razbuditi. Uzbuditi svaki mišić kojim me steže. Jecaj kao prvi put. Sram je ostao ogoljen još onoga jutra kada si mi trepavicama dodirnula riječi u svežnju krutosti.
Ni ti, ni ja tada nismo znali da ćemo ovako besramno ukrasti note klavira. Naslonila si se na tu drvenu glazbenu mašinu. Privlačila me k sebi, ravnicama bijele boje obasjana. Cvijet rastvoreni, pupoljak ljepote suzio' je sokovima kojima si plakala. Plakala od sreće. Smijehom voljene i sretne.
Post je objavljen 01.08.2012. u 06:59 sati.