Iz noći i kiše zalutala sam u taj pretkraj ove godine što polako ide svom kraju i došetala do pitomih obrisa ulične svjetijke, koja je krala osmijeh sa usana čim sam se sjetila tebe.
I tako, šetajući tim plavim godišnjim pretkrajem, kroz kišu i noć što volim u svakom godišnjem dobu, pamtim sebe od prije par godina i vidim se sada.
Razvezala sam kosu i pustila je da pada po ramenima te usmjeri onaj svakodnevni titraj srca prema dnu i da svijet sliči na opis, kojeg mi prikazuješ.
Otkrit ću bijele bokove i priljubiti se uz tebe kao slijepa zmija što je spoznala da kamen ispod kojeg je spavala nije njen dom.
Sve su to bile samo bijele noći.