Prvo vaganje: 17. travnja.
Posljednje vaganje: 17. travnja.
Danas: 30. srpnja.
Sudeći prema datumima, protekla su tri mjeseca trebala biti obilježena gubitkom kilograma što je u mom slučaju (opet) izostalo. Sreća pa se brojke nisu puno mijenjale već su, u najboljem slučaju, ostale iste.
Tješim se manjkom ambicije uzrokovane ispitima, Osijekom, genetikom, pohanim sirom i teratonama čokolade.
Slab karakter, rekli bi, ali sumnjam!
Prije dva tjedna započela je nova tura mršavljenja popraćena snažnom nadom u mršavije sutra.
Dobra je vijest u svemu tome što je voće sve prisutnije na jelovniku. Vremenske prilike su poslužile (ne)uspješnom izvlačenju od fizičkog rada. Prevruće/kiša-hladno/mlako/toplo/kiša/vruće, a onda je došla subota. Idemo na Poloj - biciklom!
Dakle, dosta je bilo izvlačenja.
Koji kupaći? Ovaj je star. Otgnuo se i vizualno mi proširuje već proširenu pozadinu. Ovaj ima vodoravne prugice pa se karikaturno uklapam u te slijedove koji vode u nesklad tkanine i muskulature. Hmmm...možda točkice pomognu u ovom slučaju?
Trpam 56 ručnika u torbu i oblačim čarape. Pri izlasku upotrijebim puppy eyes u nadi da će mi se mama ili tata smilovat i otpeljat me u Kordobi, ali ništa.
Hmm...pa ovo i nije tako teško. Već sam na čošku ulice. Lijevo, desno i prekoputa sam. Podvožnjak riješen.
WTF? Odakle sad vjetar i toliko trenje?
Tješim se kako će biti bolje kad prođem uzbrdicu. Vraga!
Koljena su u štrajku, mozak je bez kisika, mliječne kiseline je posvuda, dah je na izmaku i misli su konfuzne - stat ili nastavit i umrijet?
U sportskom duhu odlučujem nastaviti. Jebeni simptomi ne nestaju samo se pogoršavaju. Lijevo, desno, ivičnjak i izlaz na Zrinsku. Ako sad stanem na zebri i siđem s bicikla apsolutno se mogu pozdraviti s biciklizmom.
Flešovski odvozim do Hebranga jer znam da je to zadnja postaja. Dalje neću moći.
Ljutito zovem Marka da siđe i molim Boga da se ne srušim. On izlazi sav poletan i smije mi se.
Šta se ti sad smiješ. Mogla sam umrijet, a i srčani mi ne gine za par minuta.
Otišli smo u stan i svom težinom sam se sravnila s krevetom. Umrijet ću, umrijet ću, umrijet ću!
Odlučno ustrajem u naumu da više neću napraviti ni koraka blizu tom izdajničkom čudu na dva kotača, a kamoli da ću nastaviti do Poloja. Zovemo jednog, drugog, trećeg prijatelja, ali tek četvrti nam se smiluje. Izgovor- Pukla mi je guma! (da, u glavi!)
Oda kilogramima će se vjerojatno nastaviti, a do tad uživajte u masnoćama, ugljikohidratima, škrobu, NEtjelovježbi i iskoristite svaku saharozu koju vam život pruži jer ponekad odluka nije dovoljna.
Post je objavljen 30.07.2012. u 22:12 sati.