Ono što
se sada rađa nije novi sustav vjerovanja niti nova religija, duhovna ideologija
ili mitologija. Nova duhovnost,
transformacija svijesti, rađa se u najvećoj mjeri izvan struktura postojećih
institucionalnih religija. To buđenje će biti obilježeno i velikim sudarima sa
starim obrascima, konceptima, sustavima i užarenim dogmama.
RASPAD
KRUTIH EGOISTIČKIH TVORBI
Dijelom
kao rezultat duhovnih učenja koja su se pojavila izvan utemeljenih religija,
ali i zahvaljujući utjecaju starih istočnjačkih mudrih učenja, sve se veći broj
sljedbenika tradicionalnih religija može osloboditi identifikacije s oblikom,
dogmom i strogim sustavom vjerovanja, te otkriti prvobitnu dubinu, skrivenu
unutar njihove duhovne tradicije, dok u isto vrijeme otkrivaju dubinu unutar
sebe. Shvaćaju da njihova „duhovnost“ nema nikakve veze s onim u što vjeruju,
nego s njihovim stanjem svijesti. To pak zauzvrat određuje način na koji
će djelovati, u svijetu i postupati s drugim ljudima.
Oni
koji ne mogu vidjeti izvan oblika, postaju robovi svojih uvjerenja, odnosno
svojih umova. Svjedoci smo ne samo utjecaja svijesti u suvremenom svijetu nego
i u porobljavanju od strane ega i njegovog jačanja.
Pojedine
religiozne institucije bit će otvorene za novu svijest, druge će učvrstiti
svoje doktrine, i postati dio svih onih drugih ljudskih tvorevina pomoću kojih
će se kolektivni ego braniti, i „uzvraćati udarac“. Pojedine
crkve, sekte kultovi i religijski pokreti u osnovi su egoistični entiteti,
toliko strogo identificirani sa svojim zamišljenim pozicijama da sliče na
sljedbenike neke političke ideologije koja je bliska jednoj od alternativnih
interpretacija stvarnosti.
No, ego
je osuđen na postupno raspadanje, kao i svi njegovi vanjski dijelovi, bilo da
su u pitanju religijske ili druge institucije, korporacije ili vlade: raspast
će se iznutra, bez obzira na to koliko se čine zaštićenima. Najsnažnije
strukture,“najnepodložnije promjenama“, bit će prve koje će se razgraditi.
Čekaju nas iznenađenja.
Na
pitanje kako usklađuje ovo duhovno učenje sa svojim kršćanskim uvjerenjima
Oprah je rekla:
Ja sam slobodnomisleća kršćanka koja vjeruje
tom učenju, koja vjeruje u svoj put, ali ne vjerujem da je on jedini, ne
vjerujem da postoji jedan jedini put do duhovne slobode i mira za svih 6 milijarde
stanovnika zemlje, a ne vjerujem niti da je Isusov naum bio osnovati
kršćanstvo. Ne postoji konflikt između ovog učenja, koje je čisto duhovno, i
bilo koje religije. Sudionici su se složili da su religije postale sile
razdvajanja, a ne spajanja.
Za
učinkovitu promjenu svijesti Eckhard Tolle ne nudi ništa novo što on i priznaje.
Zapravo
cijelo bi se učenje i knjige Tollea u najkraćim crtama mogli opisati kao amerikanizirani Tao, ili pak pozapdanjačena
Vedanta s mnogo utjecaja budizma islama i kršćanstva. Međutim, iza svih mogućih
fenomenoloških mentalnih konstrukcija stoji istinski doživljeno znanje,
uobličeno na, zapadnom čovjeku, razumljiv (na nivou srca) način.
ILUZORNO
,,JA“
Riječ
"ja" u sebi sadrži najveću grešku i najdublju istinu, zavisno od toga
kako je upotrebljavate. U konvencionalnoj upotrebi, ne
samo da je to jedna od najčešće korištenih riječi u svakom jeziku ( zajedno sa
srodnim riječima poput "meni", "moje", "mene" i
"ja osobno" ) nego je i jedna od onih koje navode na pogrešno tumačenje.
U normalnoj svakodnevnoj upotrebi,
"ja" sadrži
iskonsku grešku, pogrešnu percepciju onoga što vi jeste,
iluzorni doživljaj identiteta. To je ego. Taj iluzorni doživljaj o sebi je ono za što
je Albert Einstein, osoba koja je imala uvid ne samo u stvarnost prostora i
vremena nego i u ljudsku prirodu, koristio termin "optička iluzija svijesti".
To iluzorno "ja" potom postaje osnova za
sve ostale interpretacije ili, točnije, za
pogrešne interpretacije stvarnosti ( realiteta ), svih procesa razmišljanja,
interakcija i međusobnih odnosa. Vaša realnost postaje odraz prvobitne iluzije.
Dobra vijest je da ako prepoznate iluziju kao
takvu, ona se razgradi.
Prepoznavanje
iluzije je istovremeno i njen kraj. Njen opstanak
zavisi od vašeg pogrešnog vjerovanja da ona predstavlja stvarnost. Razumijevanjem
onoga što niste, vaša prava
stvarnost izlazi na površinu. To je ono što će
se desiti ako budete nastavili da polako čitate ovo i naredno poglavlje, koja
govore o mehanizmu lažnog "ja", koje nazivamo egom.
Dakle,
kakva je priroda tog iluzornog "ja"?
Ono na što obično mislite kada kažete
;,ja" nije ono što vi zaista jeste. Monstruoznim činom redukcije, beskonačna
dubina onoga što predstavljate, u vašem umu je pogrešno zamijenjena zvukom koji
proizvode glasne žice ili mišlju o "ja" i o svemu ostalom s čim se
"ja" identificiralo.
Na što
se onda "ja" i srodne riječi ( "meni", "moje",
"mene") zapravo odnose?
Kada nauči da niz glasova koje proizvode
glasne žice njegovih roditelja predstavljaju njegovo ili njeno ime, dijete počinje
da izjednačava tu riječ, koja u umu postaje misao, s onim što je on ili ona. U
toj fazi pojedina djeca na sebe ukazuju u trećem licu. "Johny je gladan".
Ubrzo nauče čarobnu riječ "ja" i izjednače je sa vlastitim imenom,
koje su prije toga izjednačili sa sobom. Potom i ostale misli dolaze i spajaju
se s prvobitnom "ja-mišlju". Sljedeći korak su misli o
"meni" i "mojem", koje označavaju stvari koje su na određeni
način sastavni dio "ja".
To
predstavlja identificiranje s objektima, što podrazumijeva da dajete identitet
stvarima, tj. mislima koje predstavljaju stvari, ispunjavate ih doživljajem vlastitog
"ja", i na taj način uzimate njihov identitet.
Kada se "moja" igračka polomi ili je neko uzme, pojavi se duboka patnja. Ne
zbog očigledne vrijednosti koju ima
ta igračka - dijete će ionako ubrzo izgubiti interes za nju i zamijeniti će je drugim igračkama, drugim objektima nego zbog misli o "mojem".
Igračka
je postala dio djetetovog doživljaja sebe, dio djetetovog "ja“. I kako
dijete raste, prvobitnoj "ja-misli" pridružuju se i druge misli; identificira se s spolom,
osobnim stvarima, tijelom doživljenim
čulima, nacionalnošću, religijom, zanimanjem.
Drugi pojmovi
s kojima se "ja" poistovjećuje su uloge: majka, otac, suprug, supruga
itd, koje predstavljaju akumulirano znanje ili mišljenja, ono što nam se dopada
i ne dopada, i stvari koje su se desile "meni" u prošlosti, sjećanja o
kojima su misli koje dalje definiraju moj doživljaj o sebi u vidu "mene i
moje priče". Ovo su samo neke od stvari iz kojih ljudi izvlače svoj doživljaj
identiteta. One ne predstavljaju
ništa više do misli koje na okupu održava
činjenica da su zaodjenute doživljajem vlastitog
"ja".
Ono na što
obično mislite kada kažete "ja" jeste mentalna tvorevina.
Ili preciznije: veći dio vremena niste vi taj
koji govori kada kažete ili mislite "ja" - govori određeni dio te
zamišljene tvorevine, egoično "ja". Čak i kad dođe do buđenja,i dalje
ćete koristiti "ja", ali će ono dolaziti iz mnogo dubljeg mjesta
unutar vas.
Većina ljudi se i dalje poistovjećuje s
neprestanim tokom uma, s nagonskim razmišljanjem od kojeg se većina ponavlja i koje
je besmisleno.
Ne postoji "ja" koja je razdvojeno od njihovih procesa razmišljanja
i emocija koje ih prate. To znači biti duhovno nesvjestan. Kada im se skrene pažnja na to da u njihovoj glavi postoji glas koji
nikad ne prestaje govoriti, oni upitaju: "Kakav glas?" ili ljutito
poriču sve, što naravno i jest glas, jest onaj koji razmišlja, jest neopaženi dio
uma. Skoro da se na njega može gledati kao na entitet koji ih je opsjeo.
Pojedini ljudi nikad ne zaborave trenutak kada
su prvi put razdvojili sebe od svojih misli i time nakratko doživjeli promjenu identiteta,
od onog trenutka kad su bili sadržaj svog uma do onoga kad su postali svijest u
pozadini. Nekima se to događa na tako suptilan način da jedva i primijete, ili samo
primijete upliv radosti u njihov unutrašnji prostor , a da nisu svjesni
razloga.