Od svih mojih poznanika gospođa Tomislava stvarno je
jedinstvena. Ne znam nikakvog takvog. Kao
da je ispala iz Dinastije ili neke takve slične serije.
Možda izgleda kao bakica kakvu se viđa u svakoj meksičkoj ili turskoj sapunici,
naivna, dobroćudna, ali žena je zapravo, prilično nevjerojatna. Da joj je dati
skupu odjeću i vozača, eto ti na, vidi , ista Alexis Colby iz Dinastije. Samo joj
još fale možda oni veliki jastučići za ramena i nekakvo krzno da ga prebaci oko
ramena.
Gospođa Tomislava silno je snalažljiva žena. Da ju baciš u
stranu zemlju samo u kupaćem kostimu i sa džepnim nožićem, ona bi nekako za
tjedan dana već postala vlasnica nekakve nekretnine i počela razvijati biznis. Snašla
bi se ona iako u životu nije išla u školu stranih
jezika, niti bila u inozemstvu dulje od par izletničkih dana.
Gospođa Tomislava udavala se četiri puta, pa bi se moglo
reći da je domaća Liz Taylor. Iako je Liz bila puno bogatija i udala se duplo
više puta. Ne znam kakva je gospođa Tomislava bila kao mlada, ali nekako
sumnjam da je imala ljubičaste oči u kojima si se mogao utopiti. Ne znam zato
kako se baš uspijevala toliko puta udati. Neki put, kad sam loše volje, čini mi
se da to nije fer prema svim onim ženama koje se nikad nisu udale. Dobro, možda
gospoša Tomislava nije bila baš najsretnija u svim tim brakovima, ali mislim da
bi nekim starijim ženama koje znam bilo drago i da budu malo nesretne, samo da
su u paru barem neko vrijeme.
No, uglavnom, prvi put se gospođa Tomislava udala iz
ljubavi. Nemam podataka koji to pokazuju, ali nije bitno, odlučila sam u to
povjerovati. Ne znam kakvu je vjenčanicu
nosila, ali, poznavajući nju, to je moralo biti nešto po posljednoj modi. Rano
je ostala udovica, a bilo je i male djece u pitanju, pa se zatim udala opet,
kako bi nekako zbrinula sebe i djecu. To
drugo nije baš nešto dugo potrajalo, ali ostala joj je sasvim lijepa nekretnina
u Rijeci, prava vila na brdu s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad. Tu
nekretninu prepustila je djeci kasnije.
Nedugo nakon drugog braka gospođa Tomislava, sitna plavokosa ženica, smrtno se
zaljubila u visokog tamnokosog stranca. Zvuči kao zafrkancija, ali nije.
Stvarno se dogodio jedan takav. Otišla je za njim i živjeli su nevjenčano neko dulje
vrijeme kod njega na farmi u stranoj zemlji, ugodnim životom vlasnika koji su
cijenjeni i svima poznati. No, kao i sve dramatične ljubavne priče dostojne Liz
Taylor ili sličnih, manjih i domaćih diva, ni ova nije ljubavna priča nije mogla
završiti baš najsretnije. Nakon velikih razmirica ljubav je pukla, a ona je
otišla u svijet. Skrasila se, u svojim srednjim pedesetima, u malom gradiću na
obali i opet posve promijenila sebe i
sve na sebi. Morski zrak joj se sviđao i bilo joj je baš lijepo na moru, no muž
je s vremenom osiromašio jer je otišao u penziju koja nije bila dovoljno velika
da žive onako kako su živjeli ranije.
Kada je taj njen muž umro, djeca gospođe Tomislave nisu baš pokazali
razumijevanje za nji i nisu ju htjeli uzdržavati na način na koji je bila
navikla, pa se odselila i opet udala. Do tog trena u životu već je imala toliko
fešta da joj organizacija
vjenčanja za dvjestotinjak ljudi nije predstavljala baš nikakav problem. Radilo
se o najboljem restoranu u šminkerskom dijelu grada. Iako su slavljenici imali
68 godina svaki, a uzvanici u prosjeku nešto malo manje, bila je to fešta o
kojoj se pričalo još danima. Gospođa Tomislava se kod četvrtog službenog ( i
petog neslužbenog) muža vrlo brzo udomaćila i shvatila da njegova poveća kuća
pruža mnoge mogućnosti za dizajniranje. Bila je to prava smjena
stilova, boja, rješenja, dizajna, svega..Nikad se prije zapravo gospođa
Tomislava nije našla s tolikim budžetom i tolikim praznim slikarskim platnom
koje je samo čekalo da ona ostavi na njemu svoj jedinstven znak.
Prvo je zamijenila svu staru stolariju sa PVC
stolarijom, pobacala je ogromne debele tepihe i u sobe stavila manje i
tanje. Preuredili su balkon, umjesto staklene ograde odabrali su betonske
elemente i sve marljivo prefarbali u nove boje – zelenu i bijelu. Sva ulazna vrata, a bilo ih je
nekoliko,bila su od najboljeg drveta, jer kad si na obali znaš da stvari mogu brzo
zahrđati, iskriviti se, pokvariti. To je zbog sve te soli u zraku, a pijesak da
ne spominjemo. A tek sunce…ajme, sunce…. Sprži sve živo i neživo, pa tako i
vrata. Moraš ih svako malo farbati.
Gospođa Tomislava voli zelenu boju, podsjeća ju na smirenje,
more, šume, novac, povrće, a ona voli sve od navedenog, pa zašto se ne okružiti
pomislima na sve što voli. Namještaj je
uglavnom također pobacan, jer je zaključila da joj se ne sviđa stil u kojem su
njen muž i njegova pokojna supruga uredili svoju kuću. Tomislava je unijela
šarma i vedrine u tu ogromnu kućerinu, uzela je moderne spavaće sobe, ogromne
krevete, ormare s ogledalima koja su se u čudnim oblicima prostirala preko
većine fronti ormara. Nije joj se sviđala stara posteljina, smatrala je da može
to i bolje, pa je pokupovala
najpoznatija imena koja su proizvodila najfinije tkanine. U dvorištu su
sagradili kućicu za alat, dosta prostranu. Fino su popločali prilaz, a onda su
zaključili da će pravi akcent dvorištu dati roštilj. Onaj zidani, naravno, jer
običan roštilj jednostavno ne ide uz takvu kućerinu i svu ostalu opremu. Pa ne
možeš pozvati 20 ljudi na ručak, posjesti ih na najfinije drvene klupe, dati im
kristalne čaše za pivo i onda na sićušnom roštiljčiću svrljiti, cvrljiti,
cvrljiti meso i povrće unedogled.
Postavili su ona i muž ogromne žardinjere sa crvenim i
ružičastim cvijećem , a onda je Tomislava još posadila bugenviliju koja je
svojom bojom dramatično kontrastirala sa zelenom stolarijom. Čak je i ograda
oko imanja bila zelena, pa se jedva nazirala iz daljine, iako je bila povelika
i nitko nije mogao samo tako ući. Da ne spominejmo da je čuvala hobi-povrtnjak
od životinja koje su željele ući unutra.
Kad je cijelu tu ogromnu kuću konačno sredila po svom guštu,
sve njene nove (a bome i stare) prijateljice samo su zijevale i divile se i
davale joj komplimente. Više ljudi joj je reklo da je takvu ljepotu šteta ne
iskoristiti. Jer lijepo je to za vidjeti, ali moglo bi se na tome i zaraditi.
Ionako je puno uložila u tu kuću, pa je vrijeme da joj se sada to vrati i da
kuća malo radi za nju. Smještaj
u Hrvatskoj je uvijek tražen, posebno kad si na moru, na tako prekrasnom mjestu
kao što je njihov gradić. Da ne spominjemo da je kuća praktički prvi red do
mora, jer ju od žala dijeli samo 150 metara polja maslina.
Dobro, nije baš neka plaža, zapravo, morao bi svojski
prionuti da svojski raskrčih draču, možda i malo betonirati, ali dalo bi se
napraviti nešto posve zgodno što bi turistima moglo biti malko više naplaćeno.
Ej, privatna plaža! Tomislava je uvijek bila brza i okretna žena, pa je
zaključila da je to sve apsolutna istina i kako bi trebala sad malo leći i
odmarati i dopustiti da sva ta ljepota koju je stvorila iz ničega njoj vrati
svoju zahvalnost. U gradiću je bilo turista uvijek, uglavnom Nijemaca i
Talijana, koji su dolazili na izlet i kupanje, pa je tako jednog jutra uspjela
na ulici, bez ikakvog poznavanja bilo kojeg stranog jezika, kako sam već rekla,
posve sama ugrabiti četvero mladih Talijana. Oni nisu uopće isprva namjeravali
ostati u gradiću predugo, ali ona ih je obrlatila i uspjela im objasniti da se
u okolici nalaze mnoge stvari koje su vrlo zanimljive, a za koje oni nisu ni
znali. Usput si je našla i nosača koji su joj rado pomogli stvari iz dućana
donijeti kući. Mladi Talijani bili su oduševljeni svojom gazdaricom, a muž
gospođe Tomislave samo joj se nasmijao i odlučio da je bolje da žena ima
društvo što dulje, kako mu ne bi zvocala kada on poželi ići u krčmu. Nakon
duljeg vikenda punog smijeha, kupanja i bevande, mladi Talijani su otišli, a gospođa
Tomislava je vrlo sretna spremila u džep oko tristo eura. Samo zbog ljepote i
njenog dobrog ukusa! Estetika radi za vas! Bila je toliko ponosna, da je skoro gorila,
odmah se drugi dan počela hvaliti prijateljicama, a one su kimale glavama i zavidjele
joj na njenoj spretnosti i lukavštini. Nakon nekoliko dana, kada se priča o
najnovijem pothvatu gospođe Tomislave prestala konačno pričati uokolo….i kad su
svi prestali zbrajati koliko bi mogla zaraditi za mjesec-dva dana i s kolikim postotkom popunjenosti može
računati, dogodilo se netko što baš nitko nije očekivao. Dobro, neki možda i
jesu, ali sigurno to nisu htjeli reći na glas. Pojavila se inspekcija i odrapila
zbunjenoj gospođi Tomislavi kaznu. Čak se i njen uglavnom dobro i zafrkantski
raspoložen muž prestao smješkati. Netko ih je prijavio. Ili to, ili je
inspekcija bila baš poput španjolske inkvizicije, nitko je ne očekuje, a ona se
samo pojavi i onda bude panika! Osjećala je kao da je to ucjena,
reketarenje.. Uglavnom, kazna je bila 500 eura i tako je, nakon meteorskog
uspona i uspjeha, turistička karijera gospođe Tomislave… i njen hobi za stare
dane… neslavno propao. Ova priča se još i dana danas prepričava u gradiću,
posebno u sitne sate u krčmi, nakon malo previše bevande u dugoj toploj ljetnoj
večeri.