- Gle Mujo, složio sam puzle! - oduševljeno će Haso svome jaranu
- Fakat dobro izgleda. Kol'ko ti je trebalo za to? - odvrati Mujo
- Pa jedno čet'r mjeseca!
- Uhhh, zar tol'ko?
- Ma jes, al to je odličan rezultat, pogle' molim te što piše na kutiji, 3-6 godina!!!
- E jes' Mujo pametan, nijedna ti ne uskrat'la!
Eh da, nemaju ti proizvođači puzli pojma koliko našemu Hasi treba da ih posloži pravo nako kako treba jer da imaju, ne bi pisali tako nebulozne brojke na kutijama.
Sjećam se profesora matematike iz srednje škole, Radica se zvao, bio je to bistar starčić sitnog koraka i pomalo škiljavog pogleda, a imao je veeeeliku zelenu Žabu s kojom nije mogao proći neprimjećen kroz one dvije-tri ulice našeg malog grada. U to vrijeme mi se činilo da profesor Radica ima najmanje stodvaestri godine, ali iz perspektive jednog petnaestogodišnjaka, sva ekipa od recimo plus dvadeset i sedam zaslužuje ništa drugo nego časno mjesto u staračkom domu.
Uglavnom, voljeli smo profesora Radicu jer nas nikada nije ispitivao. Mogli smo na njegove satove doći potpuno nepripremljeni, ništa nam se lošeg ne bi dogodilo. Bat, to ne znači da smo dangubili na satovima matematike, naprotiv, profesor bi jednostavno napisao zadatak na ploči i rekao - tko ga prvi riješi, dobit će peticu! I tako, ako si od volje - pokušaš riješit taj zadatak prije svih ostalih, ako nisi - nikome ništa. Na kraju godine, neki su imali na desetke petica u dnevniku, a neki nisu imali niti jednu.
Ispočetka smo bili malo zbunjeni tim sistemom, ali brzo smo se ušaltali, kroz igru smo s lakoćom savladavali gradivo koje bi nam s nekom drugom nastavnom metodom vjerojatno bilo odbojno i dosadno.
Mnogi su pametni ljudi zaključili da se kroz igru neizmjerno brže i lakše uči. No, unatoč tome, mi uporno ustrajavamo na budalaštinama i zastarjelim metodama tipa napuni mozak - isprazni mozak, ne samo u školama već i u društvu općenito.
Štoviše, sama riječ "igra" najčešće ima negativnu konotaciju kad se radi o so-kold "ozbiljnim" temama. Kao, ovo je sirijus kveščn, nije to igrarija...
Ringe ringe raja, igrarija ija ija...
Zašto smo mi tako spižđeni, pitam ja vas? I ono, šta je najgore, mi svi u svojim tikvama vrtimo teoriju - ako smo mi spižđeni, zašto ne bi bili spižđeni i oni mlađi ond nas? A šta bi njima bilo bolje nego namin, nu!
Tijelo uronjeno u život izgubi onoliko od svoje radosti koliko teži istisnuta mladost.Može i obrnuto. A što je drugo igra nego čista radost? Pa božemili, igraju se mačke, čimpanze, igraju se mravi, skakavci i poskoci, a eto mi ljudi kad postanemo kao "zreli", moramo zaboraviti na tu radost igre. Čovjek je star onoliko koliko se malo igra. Igra je dar kojeg shvaćamo zdravo za gotovo, kao nešto prizemno, ne razmišljamo o tome koliko i najobičnija igra potiče maštovitost i kreativnost.
Ovih mi se dana prikačila jedna ideja za mozak ko krpelj za Đokinog šnaucera Bobija i ne pušta me na miru pa se mislim kako bi bilo dobro organizirat Olimpijadu dječjih igara. ODI!
Hm, priznajem, nije baš neka kratica, mnogi će je u početku brkat sa DOĐI, al šta'š sad...
Uglavnom, eba me tapir ako ovo ne ostvarim još za ovog života, slušajte me dobro - namjeravam organizirat pravo natjecanje u već pomalo zaboravljenim dječjim igrama kao što su kukalo, vatalo, neka tuče-neka tuče, trule kobile, zoga, laštik, gađanje iz frece, grupa traži grupu, ma šta god nam padne na pamet (prijedlozi dobrodošli) i to za svu dicu, od tri do sto i tri godine!
Dobro ajde, trule kobile manje-više, rasne mustange bi lako mogli prekvalificirat u natjecatelje za štatigajaznam - crna Marica jen-dva-tri-stop. Ono šta je najbolje, da postoje bezbrojne varijacije dječjih igara, mi smo recimo kao mulci igrali vatalo na čiovskome mostu, to bi se skakalo, plivalo, kacavalo do iznemoglosti.
Možete mi slobodno govorit koliko god oćete da sam blesav, vaki i naki, ali u svojim mislima jasno vidim čitav grad kao veliko igralište, sve pjacete, trgove i rive ispunjene sritnim ljudima koji opet otkrivaju dite u sebi, grizu za osvojit medalju pa taman ona bila najobičnija žvaka, čičindra ili barakokula. I neće nam bit potrebne nikakve olimpijske norme, kvote, doping-testovi i slične zvizdarije, tko god osjeti da želi bit Olimpijac - neka bude.
Ma znate šta, imam neki ludi predosjećaj da bi ovo moglo uspit.
Neka Igre počnu!
P.S. Astigospe, moram patentirat ovu ideju, ima li ko patent viška?
