SEDMI KORAK
«Ponizno smo Ga zamolili da nas oslobodi svih naših nedostataka»
Naš rad na Četvrtom, Petom i Šestom koraku – istraživanje, priznanje i sprem- nost – dovelo nas je do točke na kojoj smo svoju volju i iskustvo podredili Višoj sili, sili jačoj od nas. Sve što smo morali učiniti bilo je da Bogu, onako kako ga mi razumijemo, iskreno predočimo naše nedostatke i ponizno Ga zamolimo da nas oslobodi od njih.
Poniznost je često pogrešno shvaćena osobina. Ona nije slabost nego snaga. Ona ne znači podčinjenost, odricanje ili uslužnost. Takve osobine bi samo pokazale da još uvijek u sebi nosimo skrivena ograničenja. Poniznost je potpuna spremnost prihvaćanja Božje volje, jer smo konačno uvidjeli da bez Božje volje ne možemo postići cilj. Poniznost znači iskrenost i duboko razumijevanje realne procjene nas samih i naše uloge u životu Ona omogućava iskrenu vezu ka Višoj sili. Prije svega drugoga oslobodili smo se naših pokušaja kontroliranja ljudi i događaja u našem svakodnevnom životu. Povukli smo se i našu odgovornost smo prepustili toj Sili. Što smo to brže prihvaćali, utoliko pouzdanije smo vjerovali da nam na raspolaganju stoje otvoreni i neki drugi putovi. Više nismo bili sami i nismo bili bespomoćni. Bili smo spremni mijenjati sebe. Morali smo samo zamoliti za to.
Kad je sve išlo dobro, pokušali smo biti zahvalni. Kad bi stvari krenule loše, podsjetili bismo se da uvijek postoje događaji nad kojima nemamo kontrolu. Na nama je bilo kako ćemo reagirati na te nevolje. Kad bismo otkrili neke nove karakterne osobine, koje su nas sprječavale u našem oporavku, opet smo se mogli obratiti Višoj sili. Nismo se morali bojati naše narastajuće samouvjerenosti jer smo uvijek mogli za pomoć zamoliti našu Višu silu.
Sad je «zamoliti za pomoć» mogla postati naša navika. Pri svakoj zamolbi osje- tili smo svjesno povjerenje. Kako je to povjerenje u Višu silu raslo, polako smo odbacivali naviku oslanjati se samo na sebe. Naučili smo oslanjati se na pomoć duhovnog partnera, ako smo se željeli osloboditi nepoželjnih pogrešnih stavova.
Nije bilo važno na koji smo način molili za pomoć. Svako je našao put usposta- vljanju te duhovne veze. Važno je bilo da smo to učinili. Djelovali smo zbog naše obveze. Baš zato što smo vjerovali da nam se može pomoći, pomoć smo dobili. Napuštanjem naših pogrešnih stavova počinjali smo iz početka i bili spremni ići u susret našem oporavku. Sad smo se iz dana u dan mogli prepustiti životu, bez tereta poraza od jučer..........
Post je objavljen 01.03.2012. u 17:44 sati.