Kad te nakon dvanaest godina rada u normalnom razredu premjeste,ni krivu ni dužnu, u čisti romski razred, onda se nakon prvobitnog šoka i određivanja stupnja pokvarenosti i nesposobnosti ravnatelja počneš pitati što si Bogu toliko skrivila. Točno to mi se dogodilo prije dvije godine i još se poprilično teško nosim s tim. Nadobudni će možda reći da je to posao i da mogu biti,u ovo današnje doba sretna što ga uopće imam. Da, sretna sam i o svom poslu mogu reći da mi barem nikad, ali nikad nije dosadno. Kod nas je Romsko naselje kao i sva, vrlo bogato djecom. Kad dorastu za školu, prvo ih upišu u malu školu i to ako ih uspiju točno odrediti. Naime, događa se da ih preskoče ili zaborave, ili ih jednostavno "nema". Kad se konačno odredi tko će u prvi razred dobijete mješavinu djece u rasponu od pet do sedam godina, uključujući ponavljače i prvoupisnike. Pa ti onda radi. Pola djece ne zna hrvatski, četvrtina se hrvatskim služi kao neki naši političari engleskim, a posljednja četvrtina su ponavljači koji su već toliko puta ponavljali da im se više ni ne dolazi u školu. Imamo mi i romskog pomagača, ali ta ženica je u razredu samo svaki drugi tjedan, i to samo ako nije u višim razredima, gdje obično glumi policajca. Evo, samo se žalim, a odlučila sam pisati blog da mogu objaviti one lijepe i zanimljive stvari iz romskih razreda. E, o tome ću pisati sutra.
Post je objavljen 25.07.2012. u 07:37 sati.