Marketing
Izgubljena u portugalskom i pronađena u Lisabonu. Ili kako su Mujo i Fata pokucali prijateljima na vrata.
Poznata avio-trtarošica Fata ponovo je za svoje putovanje odabrala avion, jer, zaboga, njime se najbrže stiže.
Pa što jedan paničan strah može Fati?! Ona se s njim uhvati u koštac,
suze lije, ruke steže, al' se ne da! I tako se uvalila u sjedalo pored prozora
i na lijevu stranu gleda u mrak, na desnu preko prolaza kroz prozočić u crveni
horizont. Čarolija putovanja prema zapadu blokirala je dio straha i Fata je
uživala u dugačkom zalasku sunca. Aerodrom usred grada, je
li to fora ili nije, ne znam, ali barem ne moraš dugo putovati do kuće. Smjestili smo se kod prijatelja u Belému, a odmah da napomenem da nismo bili jedini gosti pa su tako na kraju našeg boravka domaćini zaključili da smo bili odlični sustanari koji su se povremeno sretali na hodniku i za stolom.Na aerodromu nas je dočekao prijatelj, ostali ukućani već su mirno spavali.
Budući da smo u stan ušli nakon ponoći nije bilo večere dobrodošlice, no zato smo se svi, nas devetero,
okupili u vrijeme doručka za stolom na kojem su kraljevale palačinke koje je
ispekla mlada petnaestogodišnjakinja prema receptu iz kuharice za bezglutenske
slastice koju je sama napisala. Tijekom našeg boravka svako toliko nas je
iznenadila nekom svojom finotom. Nakon ovog uslijedili su doručci prema osobnom
rasporedu buđenja, a gotovo svakodnevno je bilo odličnih žganaca koje smo jeli
radije nego bilo koju vrstu kruha. Eto, Fata potegnula do Lisabona da bi jela
žgance!
U obitelji naših
prijatelja živi i jedan pas, točnije i on je član obitelji, border colli Ferris.
A i nas sve je prihvatio kao obitelj jer njegovo zadovoljstvo je bilo potpuno
tek kad smo svi bili na okupu. Otišli smo jednog prijepodneva pogledati kako
napreduje u agilytiju. Usput smo se napili manje kave, više vode jer sve se
odvijalo u dvorištu Nestléa, ali baš su slučajno razlili dvije litre kave koju
su nakanili besplatno dijeliti za vrijeme pokazivanja vještina koje su psi
svladali.
Ferris
Uploaded with ImageShack.us
Nakon toga smo lijepo otišli u jedan restorančić gdje se okupilo hrvatsko-slovensko-srpsko-portugalsko društvance, najeli se i onda krenuli u osvajanje Lisabona. Za početak je to bila šetnja uz obalu rijeke, onda smo zašli u grad pa švrljali uokolo i bome
nas je večer podsjetila da bi bilo dobro vratiti se doma. A domom nazivamo ona
mjesta na kojima se osjećamo kao kod svoje kuće.
Jedna od prvih stvari koje smo u Lisabonu napravili je bio posjet za sve turiste kultnom mjestu Antiga Confeteria de Belém, koje je utemeljeno davne 1837. i kupili pastéis de
Belém, hrskave košarice punjene kremom, pečene na 400 °C kako bi dobile zlaćanu
boju, posute cimetom i šećerom u prahu. Nakon toga smo s vremena na vrijeme
jeli pastéis jer smo oboje ovisnici o slatkom. Dokaz da je to i Mujo je taj što
je već toliko vremena sa mnom! Da se vratim na kolačić, kažu da su ih prvi
pravili katolički svećenici u samostanu Jerónimos, a danas turisti stoje u redu
u gore navedenoj slastičarnici kako bi isprobali kolačiće koji se ručno
izrađuju.
Čuli smo priče o hrani koju u Portugalu treba probati no nisam se baš ubila jedući ribu, iako sam probala sardine koje su mi bile prosječne, baklar koje je bio izvrstan, a
pužiće tj. „caracóis“ mi nije bilo na kraj pameti probati. Mujo je po tom
pitanju još gori od mene, on je jeo dobro poznatu mesnu hranu i salate, a i što
ćeš očekivati od Muje nego da za njega nema do ćevapa. Kažu najbolje je jesti u
malim gostionicama, takozvana „tasca“, gdje su po dva tri stola natisnuti jedan
na drugi.
Kako sve ne bi bilo posve turistički, jurnjava po restoranima, spomenicima i slično odlučili smo jedan dan priključiti se našim domaćinima i s njima otići u Freeport, veliki outlet centar, što i nije bilo tako neobično budući da sam se ja priredila za velike
ljetne vrućine, a tamo nas je dočekala temperatura od 17 do 25°C što je vrlo
ugodno, ali ne kad puše vjetar i kad imaš samo odjeću koju nosiš na +30. Tako
sam bila primorana kupiti duge hlače i vestu i onda je turistički život postao
vrlo ugodan.
Ono što nas se najviše dojmilo pri odlasku u šoping je vožnja mostom „Vasco de Gama“ dugačkog 17,2 kilometara preko rijeke Tejo, sagrađenom 1998.
za Expo.
Most Vasco de Gama
Uploaded with ImageShack.us
Outlet k'o outlet, došli smo rano za portugalske navike, odmah po otvaranju pa je bio pust, ali kad smo mi već sve obavili i krenuli prema parkiralištu nakupilo se svijeta pa čak tako da se na nekim mjestima stajalo u redu.
Možda neke od onih koji su dosad pratili Mujine i Fatine putešestvije čudi da nisu krenuli biciklima, no čim vam kažem da je Lisabon nastao na sedam brežuljaka možda će čuđenju biti kraj. Odmah da pripomenem da se Fata ufatila za glavu kad je shvatila da ne razumije gotovo ništa, unatoč svome znanju nekih romanskih jezika. No, utješilo
ju je što ima utjecaja arapskog, vidljivo iz nekih naziva kao npr četvrt Alfama
od al-hamma, ili samo ime grada Lisabon od al – Ushbuna.
Mujo se puno bolje snalazio na portugalskom, valjda zato jer ne teži jezičnoj perfekciji, tako da je već prvog dana mogao tražiti kavu i račun, a tko će ga znati, možda je
vježbao kod kuće dok sam ja radila. S tim muškarcima nikad ne znaš na čemu si.
Uglavnom, ja sam bila vrlo sramežljiva, ništa nisam htjela govoriti jer sam se osjećala inferiorno pred njegovim govorničkim vještinama na portugalskom. Nema mi druge nego da sad nadoknadim i kad odemo sljedeći put u Portugal samo da usavršim izgovor i vokabular.
No, da se vratim našem obilasku i uživanju. U nedjelju ujutro otišli smo do samostana Jerónimos u kojem su nekoć živjeli svećenici iz reda svetog Jeronima koji su se molili za
dušu kralja i prihvaćali moreplovce. Upravo s tog mjesta je 1497. Vasco de Gama
krenuo prema Indiji, a tu ga je na njegovom povratku dočekao Dom Manuel. Samostan
je financiran plodovima de Gaminih otkrića, po 5% poreza na sve začine osim na
papar i cimet i klinčić koji su uvozili. Nakon četiri stoljeća red svetog
Jeronima se rasformirao i od 1833. godine manastir se koristio kao škola i
sirotište.
Kao i svi turisti otišli smo do Betlehemske tvrđave (Torre de Belém)
koja je čuvala ulaz u luku i čiji kameno-filigranski ukrasi zaslužuju
pažnju, čak su poslužili kao inspiracija velikom Düreru. Danas se nalazi na
UNESCovoj listi svjetske kulturne baštine.
Betlehemska tvrđava
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
U blizini se nalazi i betonski spomenik Otkrićima s čijeg vrha se pruža lijep pogled na grad i na most „25. travnja“ koji podsjeća na Golden Gate Bridge iz San Francisca, dugačak je 2,7 kilometara, a zovu ga i Ponte Salazar.
Most 25. travnja
Uploaded with
Uploaded with ImageShack.us
Jedno čitavo poslijepodne proveli smo u Parque das Naçőes, uživajući od Calatravine Gare do Oriente preko predivnog parka s raznolikim biljem do Oceanarija u kojem smo uživali više nego što sam prije ulaska moga uopće pretpostaviti.
Oceanarij
Uploaded with ImageShack.us
Mujo se ponašao poput nekog malog djeteta,tkrio meni do tada nepoznati dio osobnosti, ležao je na podu i razgovarao s ribama. Mislim da je to jedan velik korak za njega! Mene su oduševili morske vidre, više od bilo kojeg drugog morskog stvora.
Morske vidre
Ako ponovno dođem u Lisabon sigurno ću ponoviti posjet Oceanariju. Posjećivali smo i neke sakralne objekte pa smo tako jedno jutro ušli u Basiliku Estrela pogledali smo jako lijepe i velike jaslice. U jednom trenu smo začuli glas s visine, netko nas je dozivao po imenima. Pogledali smo prema gore vjerujući da nam se javlja sam Gospod, kad ono naši sustanari s kojima smo dijelili stan naših prijatelja. Nakon bazilike prošetali smo prekrasnim vrtom Jardim da Estrela koji se nalazi baš nasuprot bazilike, uživajući u raznolikom bilju, šećući među sekvojama i slikajući se pod divovskim banyan drvetom.
Jardim da Estrela
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Oduševljeni Oceanarijem, ja sam predložila da odemo i u zoološki vrt, što je Muju odbijao te predložio da odem s ostalim „sustanarima“ koji žele ići, a naći ćemo se negdje u gradu kad ja završim obilazak zoološkog vrta. Najveći razlog odbijanju je stoga što smatra da je tužno da su sve te životinje izvan svog prirodnog staništa i u
kavezima. No, Fata k'o Fata ne predaje se lako, iako to katkada i ne izgleda
tako, pokušala sam emotivnom ucjenom predbacujući da me sigurno ne voli
dovoljno kad se ne može žrtvovati da barem ovdje odemo zajedno u Zoo kad to već
odbija u Zagrebu i zahvaljujem svim ovozemaljskim i izvanzemaljskim pomagačima
pristao je! Osim što ću reći da je zoološki vrt predivan, nastambe su
prostrane, neke omeđene žicom, neke staklom, a neke samo jarkom koje životinje
ne mogu preskočiti te se stječe dojam da su životinje zadovoljne uvjetima u
kojima žive. Barem posjetitelji nemaju osjećaj da su neadekvatno tretirane,
unatoč zarobljeništvu. Atrakcija su hranjenje morskih lavova, show s dupinima,
hranjenje ptica i reptila na otvorenom. Budući da je Zoo uistinu velik postoji
mogućnost promatranja iz zraka, možete se provozati žičarom, košarama u koje
ulaze po dva posjetitelja i dvadesetak minuta iz zraka razgledavate vrt. Uz
ovih nekoliko fotografija samo da vam kažem da smo se bez mojeg navaljivanja,
bez ijedne moje molbe da ostanemo još malo zadržali punih pet sati.
Zoološki vrt
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Nakon Oceanarija i Zoološkog vrta mislim da je bilo dovoljno gledanja zatočenih životinja, i životinja uopće pa se naš put nastavio pješice, tumarali smo gradom bez
gledanja u vodič, bili smo u Gornjem gradu, u jednoj ulici sam pronašla zgradu
u kojoj bih rado imala stan, u tom slučaju bih u Lisabonu i mogla živjeti, ali
samo neko vrijeme. Mislim da smo baš tog dana pojeli neku salaticu u simpatično
uređenom restorančiću „Tease“, zatim smo prošli još jednom kroz Alfamu i kroz taj sirotinjski dio došli do zgodnog Kulturnog centra u potpuno raskopanom dijelu grada, no unatoč tome otvarali su ljetno kino.
Uploaded with ImageShack.us
Produžili smo na Largo do Graça, lijep vidikovac. Vratili se na večeru u Alfamu, u „tašku“ koja se smjestila na strmini na samom zavoju tako da kad je onuda prolazio kombi bio je od mog stolca, jer smo sjedili vani, udaljen najviše pola metra. Inače, Alfama
je vrlo osebujan kvart. Kad je neka fešta sve je urešeno zastavicama, trakicama
i umjetnim cvijećem. Evo malo ugođaja.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
No, osim takvih kićenih stvari tu se održavaju i neka čitanja proze i poezije, no kako ne razumijem
portugalski slušala sam bez razumijevanja i fotografirala sa zanimanjem.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.
Na ne ispadne da smo samo jeli i pili te tumarali gradom, bili smo i na koncertu. Tu odmah moram spomenuti da se u Lisabon moram vratiti barem još jednom, ukoliko ne kupim ili mi netko ne pokloni stan u onoj ulici koju sam si odabrala jer nismo pili vino
uz fado. Naime, Mujo je rekao da su preglasni!!! Zato smo otišli na koncert
Miltona Nascimenta, glazbenika i kompozitora poznatog kao ambasadora brazilske
popularne glazbe. Radi se o mišungu bossa nove i jazza, rocka i hispanoameričke
utjecaja. Pozvao je goste, Ana Moura, António Zambujo i Carminho - renomirana
imena fada, tako da nisam u potpunosti bila zakinuta. Možda ne bih popila niti
čašicu porta, ali večer prije odlaska smo Mujo, jedna od „sustanarki“ i ja
krenuli u šetnjicu uz Tejo birajući gdje ćemo popiti piće i tako smo došli do
mosta 25. travanj gdje su neke djevojčice imale gumidefekt. Tu se Mujo postavio
kao pravi macho i u svojoj turističkoj odjeći bez alata ponudio svoju pomoć, a
sustanarku i mene ostavio sa strane da stojimo i gledamo. No, ipak mi nismo
neemancipirane Fate pa smo se okrenule i otišle na porto u neki doduše
bajkerski klub, ali bilo nam je jako dobro, sklupčale smo se na mekim jastucima
na klupi uz šum vjetra i čašicu zagrijavajućeg porta. Pretresale smo i ženske
teme i politiku i turizam tako da nam Mujino odsustvo nije narušilo planove i
raspoloženje, a po njegovom dolasku shvatile smo da je i njemu bez nas bilo
super jer ga je devet tek propupalih djevojaka i neiskusnih vozačica gledalo s divljenjem
te po obavljenom poslu pozvalo na piće.
Budući da nam je bio u blizini stana svakako smo morali otići u Kulturni centar, popili smo kavu, pojeli kolač, pogledali izložbu o glazbi…, da je bilo više vremena zadržali
bismo se duže, ali možda ni ovako nije loše jer je ostalo još dosta toga za
pogledati kad nas sudbina tamo nanese neki drugi put.
Osim samog Lisabona otišli smo dvaput na plažu, no ni na jednoj se nismo kupali. Bili smo u Cascaisu (kush-kaish), malom ribarskom mjestašcu kroz koje smo prošetali,
fotografirali se (kao pravi turisti) pa otišli do jedne od plaža hladnog, prehladnog Atlantskog oceana u koji sam zagazila kako bih zadovoljila i taj
turistički poriv.
Fata u Atlantskom oceanu
Uploaded with
Uploaded with ImageShack.
Fata gradi dvorac
Uploaded with
Uploaded with
Uploaded with
Uploaded with
Uploaded with
Uploaded with
Uploaded with ImageShack.us
Tu sam vidjela i nasade plutnjaka, neoguljene i oguljene. Znala sam da je pluto višenamjensko, no da se od njega izrađuju i kišobrani i cipele bila mi je novost.
Plutnjaci
Nedaleko Evore, u blizini manjeg mjesta Santiago do Escoural nalazi se Gruta do Escoural, prethistorijska špilja s crtežima. Dolazak treba unaprijed najaviti, prvo se pogleda mali izložbeni prostor u samom mjestašcu, a onda vodič vodi 2 km dalje do špilje i vrlo lijepo rastumači i pokaže sve crteže. Špilja je slučajno otkrivena 1963.
za vrijeme iskapanja mramora, a danas je najatraktivnije što u njoj postoje
vidljivi crteži konja, krava i nekih drugih obrisa za koje se samo može
nagađati što prikazuju.
Žao mi je da nismo posjetili ogroman kip Isusa Krista sagrađen po uzoru na onog iz Ria de Janeira, popila u njegovoj glavi kavu i bacila još jedan od mnogobrojnih pogleda na grad. Ali ne treba žaliti za takvim pojedinostima jer toliko je toga još ostalo
neotkriveno i neviđeno u Lisabonu da se sigurno moram vratiti ako se s gradom
želim sprijateljiti onako kako to meni paše.
Vratiti se u Zagreb avionom ili odabrati od ova dva automobila koji su nam bili na raspolaganju?
Kojeg odabrati?
Post je objavljen 23.07.2012. u 20:51 sati.