Omiljeno godisnje doba jesen, omiljena domaca dramska serija gruntovcani, omiljeni krajolik zitna polja, omiljeno sjecanje igra u pijesku.
Dvorac od pijeska je nesto sto bi svatko trebao napraviti. Pravila sam ih i od pjeska i od sljunka i od gromada kamena, od cesera i perja, crtala drvenim bojicama, slikala fotoaparatom i akrilom na platnu. Divila sam se djecjim gradjevinama koliko i povijesnim divovima.
Svaki dvorac koji napravis ima svoje mane, cesto puta se zeznes pa pocnes sa premalim temeljima, zaboravis na opkope, usfali ti drveta za most. Ali povremeno, dok si tako zanesen radom, koji nije rad, dok promatras taj vrazji komad kamena i mislis si gdje mu je mjesto, dok promatras tu vrazju stijenu i mislis si pa kako da ju sad ponesem, znas da je sve to igra, da mozda ostavljas dio sebe i samo na nekoj fotografiji ce ostati zabiljezeno tvoje minijaturno remek djelo. Dok proucavas oblike, slazes ih u cjelinu ne pitas se sto je to u meni sto me sprijecava da u miru citam tracerske casopise, sto je to sto me tjera da opterecujem svoja ledja, skupljam modrice i ogrebotine po rukama i nogama, sto je to sto mi neda mira.
Volio bi da su to nocne more, da su to svi dani kad si nedisciplinirano pisao gluposti umjesto znanstvenih clanaka, da su to odjeci griznje savjesti zbog propustenih rokova. Volio bi da postoji objasnjenje, ali ne postoji. To si jednostavno ti, streber na godisnjem.
Volja je kao vjetar kad je snazna nosi sve pred sobom, dok je slabasna lisce samo povremeno zadrhti u mjestu. Volja je kao rijeka kad je snazna odnosi sve pred sobom, a kad je sicusna ustajalo lisce se u njoj pretvara u barustinu.