MOSTAR
Piše: Rešid Babović
Ovo bi mogla biti priča sa dva završetka, ako bih pristao da ponudim opciju da je rad bez plaće obaveza. Ali neću na to pristati, ne zbog toga što sam protiv jadnih tajkuna i još ugroženijih političara, nego zato što mi se ne sviđa sistem u kojem čovjek ide na posao i za to ne dobija naknadu. Dakle, u svakoj naseljenoj zajednici još od starog Rima, postojala je neka skupina ljudi koji su se borili protiv vatre kao opasnosti i po ljude i po materijalna dobra te zajednice i tih ljudi. Tako i Mostar ima svoju profesionalnu vatrogasnu jedinicu, koja je jedan od rijetkih kolektiva u gradu koji ne prave razliku među svojim uposlenima na osnovu imena is osobnim gluposti. Mostarski vatrogasci rade zajedno i koliko sam čuo ni svoje smjene ne rade podijeljeni po imenima nego već prema profesionalnom zaduženju. Ovi hrabri ljudi svoje plaće nisu primili dva mjeseca, iako kad krenu na posao nikad ne znaju hoće li se vratiti svojoj djeci, jer vatra je opasan protivnik.
Pogotovo kad se u borbu protiv vatre kreće sa starom, dotrajalom opremom, koje kako je to običaj kod nas – nedostaje ili je neadekvatna. Problemi s kojima se mostarski vatrogasci susreću, pored svakodnevne borbe u prevenciji vatre i poplava, raznoliki su i beskonačni. Prvi i najveći problem je nedovoljna popunjenost ljudstvom, pa ih danas radi tridesetak manje nego bi trebalo (prema sistematizaciji iz 1996. godine). Mostarskim vatrogascima u svakom času, u operativnom smislu, fali po 7 ljudi u svakoj od četiri radne smjene. Postavlja se pitanje – kako u takvim uslovima očekivati profesionalizam? – a ipak oni svojom voljom i ljubavlju prema gradu i njegovim stanovnicima ne uzmiču pred požarima. Ulaze u goruće objekte, spašavaju ljude i dobra od vatre, gase i šumske i poljske požare kako u mostarskoj vali tako i širom Hercegovine.
Sljedeći problem sa kojim se suočavaju mostarski vatrogasci je oprema, koja je zastarjela, nedovoljna, nepostojeća, nekupljena, i mogu se tu dodati deseci pridjeva, koji opisuju nebrigu i neshvaćanje koje gradska uprava i gradsko vijeće konstantno iskazuju prema vatrogascima. Ako se zagledate u njihove uniforme i obuću možete primjetiti da su pomiješani civilni i profesionalni djelovi odjeće i obuće. To nije zato što su naši vatrogasci peksijani i talešine (prljavi i neuredni), nego zato što samo ptice znaju ko je i kada u gradskom vijeću i upravi zatražio da se ovim hrabrim ljudima nešto da. Guzonje od naših vatrogasaca redovno traže uštede, otpuštanje, rad na određeno vrijeme, ne razmišljajuće o tome kako se popeti u ovu vatrogasnu košaru i otići na 20 ili više metara visine kad znate da je ta košara pripojena kamionu starom 50 godina, ispod kojeg gori požar. Ponekad poželim da (ne)odogovorni iz gradske uprave osjete prijetnju vatre i da čekaju baš kao jedna od žena u Radničkom, da vatrogasci dođu i počnu gasit. Onda se prisjetim da u toj istoj upravi postoje i ljudi koji rade svoj posao pa se pokajem zbog zle misli.
A tako valjda i naši vatrogasci ponekad osjećaju, ali ipak su profesionalci i humanisti pa samo svojim trudom i zalaganjem, prije svega profesionalizmom i čovjekoljubljem, nadvladavaju sve prepreke i strahove, gaseći vatre i svakodnevno brinu za naše živote i sigurnost. Iz dana u dan, iz noći u noć. Zahvaljujući MOSTARSKIM VATROGASACIMA ja se osjećam sigurno jer – oni smiju i mogu sve pa i ući u središte samog pakla. Tužna je činjenica da ovi hrabri ljudi riskiraju svoje živote, dok pojedinci, koji sjede bez želje da raščiste promet kako bi vatrogascima stigla pomoć, nestrpljivo i nervozno negoduju da ljudi u crvenim kamionima konačno završe svoj posao. Pored tipova, koji sjedeći prekrštenih ruku komentiraju negativno izgled i rad naših heroja, ja se osjećam neugodno i plašim se za našu sudbinu.
Ipak, ubjedljivo najneugodnije mi je pored dvojice najodgovornijih, najprobranijih. Dvojice koji bi trebali imati viziju i plan Mostara 21. vijeka/stoljeća. Dvojice koja vedre i oblače. Dvojice koji upravljaju našim životima i novcima. Ljubo i Murat u meni izazivaju strah ne samo za Mostar nego i za sve ljude koji žive, rade ili tek prolaze Mostarom. Ali ovo je tek moje osobno mišljenje s kojim se svi možete ili nitko neće složiti. Ja se nadam da vas koji se ne slažete s rečenim neće neki požar ili nešto gore natjerati da razmislite i možda se složite s mojom kritikom.…. protest.ba
Post je objavljen 22.07.2012. u 11:20 sati.