Posipajući se pepelom, moram ustanoviti da u posljednje vrijeme nisam baš najaktivnija blogerica. Vjerujem da ima i manje aktivnih blogera od mene, ali sve i da je tako, valja reći da više nisam toliko srcem u onome što pišem.
Voljela bih reći da će se to promijeniti, voljela bih dati obećanja koja neću prekršiti glede ozbiljnog bavljenja knjigama, ozbiljnog pisanja o knjigama i aktivnosti u blogosferi. Ali znam da u dogledno vrijeme neću moći održati takva obećanja, pa ih stoga niti ne dajem.
Naime, krajem rujna me čeka jedan od ozbiljnijih stručnih ispita čija je zloglasnost univerzalna za cijeli svijet i sve kulture svijeta. Ono što je prije nekih godinu i pol dana bilo daleko, sad je došlo blizu. Ne moram vam niti spominjati da ne samo od polaganja, već od uspješnog polaganja ovog ispita, ovisi kvaliteta čitavog mog budućeg radnog vijeka. Nisam sretna, tim više što ću tek sredinom studenog znati konačne ishode svog truda.
Većinu vremena ovog ljeta, sve do rujna, hodat ću mutava, spaljena i glupa od bezbrojnih sati učenja kojemu ću se morati posvetiti svakog dana. Loše ću spavati, slabo ću jesti, popit ću hektolitre kave i konzumirati kubike nikotina, sve u gore navedenu svetu svrhu.
Stoga mi nemojte zamjeriti što se ne pojavljujem često na blogu i što moje preporuke povremeno znaju biti prilično ofrljene. Ono što mogu reći jest da i dalje neprestano čitam, jer je to praktički jedino vrijeme kad ne mislim na ono što me čeka.
Amerikanci bi rekli: Bear with me. Još malo, a onda ćemo dalje.
Post je objavljen 30.07.2012. u 09:58 sati.