Kako već jednom rekoh, kad idem u knjižnicu, uzimam jednu sigurno zanimljivu knjigu, jedan krimić da se prebrodi mjesec, jednu dvojbenu knjigu od kojeg ne znam što očekivati i jedno nedvojbeno smeće.
„Dvostruka privlačnost“ autorice Sarah O'Brien je moje smeće za ovaj mjesec. Knjiga ima sve što možete zamisliti: zgodnu agenticu za prodaju nekretnina koja ima 26 godina i strast prema skupim cipelama. Dvije zgodne prijateljice koje se pod hitno moraju spandžati s poznanicima naše glavne junakinje. Jednog zgodnog i dobrog muškarca, s kojim glavna junakinja ima prošlost, pa mu prilazi s oprezom, i jednog opasno zgodnog i opasno opasnog muškarca koji glavnu junakinju privlači svojim životinjskim magnetizmom. Konačno, tu su i roditelji i brat glavne junakinje kao svojevrsni comic relief (hitno, trebam prijevod ove sintagme, mislim da nema svoj pandan u hrvatskom jeziku).
Iskreno, točno to sam očekivala i trebala od ove knjige kad sam je uzela s police u knjižnici, pa se ne bih trebala ni žaliti. Knjiga je kao izmišljena za čitateljsku publiku na plaži, za kulturni intermezzo čekajući vlak HŽ-a kao Godota i u sličnim dokonim i prisilno dokonim situacijama.
Ne moram vam valjda ni spominjati da je naslov izvornika "Hot property", što je baš lijepa naznaka jednog od glavnih motiva romana, a da je kod nas preveden kao "Dvostruka privlačnost" što ni sa čim nema nikakve veze. No ono što me doista ogorčilo kod čitanja ove knjige je katastrofična uporaba hrvatskog jezika koja krasi prijevod. Evo, možda sam bezobrazna prema Splićanima i govornicima čakavskog narječja, ali na kojem je planetu imenica „auto“ srednjeg roda? Kako to može biti da se „njeno auto zapalilo“? Odakle to dolazi? To je kao „njezina bicikla“ i slične stvari. Ja to ne razumijem. Onda, rečenica ide ovako: „Odavde možemo vidjeti SVIH“. Kako svih, majčicu mu žarenu? Kako? Odavde možemo vidjeti – akuzativ (koga/što) – SVE, a ne svih. Ništa ja to ne razumijem.
(Htjela bih ovdje ubaciti kako je u knjizi koju sad čitam glavni junak odjeven u svoj tuxedo koji mu odlično stoji - pa što niste preveli tuxedo u smoking, nijedno nije hrvatska riječ, ali za smoking barem znamo što je - ali zapravo bi to bilo bacanje prvog kamena za osobu koja ne može iznaći adekvatnu zamjenu za "comic relief".)
Ne mogu vam opisati kako me dvojbena upotreba hrvatskog jezika zapanjuje i ovdje u Podravini te Prigorju, kao i u Međimurju. Malo je reći da sam ovdje prvi put čula ovakvu upotrebu učtivog obraćanja: „Jeste li Vi imao/imala novčanik?“ Ako se upotrebljava ovo učtivo Vi iz poštovanja, onda je uvijek „imali“, tada se ne konjugira glagol ovisno o rodu sugovornika, zar ne? Ili Vi ste bila kod liječnika. Grozomorno. Da ne spominjem kakve se strahote znaju događati kad pokušavaju deklinirati muška imena koja završavaju na –o. Recimo, tako ako želite reći nekome da pozove Marka, reći ćete mu „Daj pozovi Markoja“, a u Međimurju „Markija“. Kad je kolega rekao da mora reći „tatiju“ da ga poveze, morala sam pola dana misliti odnosi li se to na njegovog oca ili na nekog drugog.
Znam, reći ćete da sam jezični nacist i čistunac, da potirem uporabu posebnosti dijelova našeg jezičnog identiteta, da se nije lijepo smijati tuđoj nevolji, ali doista moram priznati da mi se čini da su Hrvati sve manje pismeni (uporno nam jedna odvjetnica piše tužbe u kojima stoji „kčerka“. I nitko joj nije rekao, nije li?) i da nam standardni jezik biva sve nakaradniji.
Post je objavljen 24.07.2012. u 08:54 sati.