4
Neko je vrijeme neometano čitao, a onda mu pažnju s knjige odvuče neuobičajena buka, škripa metala i Ognjen odlijepi pogled s knjige i pogleda prema naprijed, na ulicu, odakle je neugodna buka dopirala. Dva su se automobila blago sudarila, nije bilo povrijeđenih, ali, shvati Ognjen istog časa, bilo je bijesnih. Muškarac je urlao na mladu vozačicu, a ona se grčila pod navalom njegova bijesa. Odmahivala je crnokosom glavom i uzalud pokušavala doći do riječi. Muškarac joj to nije dozvoljavao, neprekidno urličući i unoseći se mladoj ženi u lice.
Ognjena to naljuti. Toliko je bahatih ljudi na svijetu, da je to već mučno. Položi knjigu na stol i sa žaljenjem uzdahne. Njegov je mir prekinut, suviše je kratko potrajao.
- Sramota - reče djevojka za susjednim stolom glasno, tako da ju je Ognjen savršeno dobro čuo. - Ne da joj ni riječ izustiti. Zašto mu ne prilijepi pljusku?
Ali napadnuta i vrijeđana djevojka nije pljusnula neotesanog bukača, naprotiv, kao da se još i više uvukla u samu sebe. Ognjena njen bespomoćni pokret ramenima podsjeti na nešto, ali nikako se nije mogao sjetiti na što. A onda mu odjednom sine: upravo je tako grčila ramena Lidija, prilikom one njihove znamenite prepirke. Zvali su je "znamenitim", jer bila je u stvari, i jedina njihova istinska prepirka.
- Vrijeme ne stoji - bila je rekla tog zimskog dana. - Ni za tebe, ni za mene. Za mene još i manje.
- Koga briga za to? I kako to misliš, za tebe još i manje?
- Ti možeš postati otac i u kasnijoj životnoj dobi - odgovorila je Lidija, a krupne su joj crne oči sijale tugu. - Meni vrijeme nemilosrdno otkucava. Približavam se tridesetoj ...
- Dvadeset i sedam ti je! - obrecnuo se Ognjen iznerviran. - Imaš još vremena do tridesete.
- Daj mi jedan pravi razlog - zatražila je ustajući sa kauča na kojemu su sjedili i počevši nervozno šetati prostorijom - zbog čega ne bi imali dijete.
- Ne želim dijete! - odrezao je Ognjen. - Je li to dovoljan razlog?
- Zašto ne želiš dijete?
- Ostavi se te teme, molim te - rekao je nestrpljivo odmahujući rukom. - Jednostavno ne želim i to je sve. Ne još.
Zavladala je kratkotrajna tišina. Rekao je "Ne još“, samo zbog Lidije, ne bi li nekako ublažio svoje odbijanje. I pitao se, je li ga Lidija "pročitala“?
- Kad onda? – upitala je.
- Ne znam. Odakle da znam kada ću poželjeti postati tata? Znam jedino to, kako nikad, baš nikad, nisam to poželio biti.
- Čuješ li ti samog sebe? Shvaćaš li što mi govoriš?
- Nemoj razvijati prepirku - zamolio je Ognjen. - Točno znam gdje to vodi. A ne vodi na dobar put, to je sigurno.
- Ali ...
- Molim te, Lidija! - uzviknuo je Ognjen, pa i on ustao sa kauča: više ni sekunde nije mogao sjediti. - Dosta više! Razgovarati ćemo o tome za koju godinu. Ne sad. Suviše je rano.
- Tebi je suviše rano, možda - uz grčenje ramena, odajući tako svoju bespomoćnost i tugu i nesnalaženje, rekla je Lidija oborenog pogleda. - Ali meni nije!
Ognjena smekša taj njen pokret ramenima kojeg je prvi put u Lidije primijetio. Prije se nikad nisu ni prepirali oko nečeg tako važnog kao što je dijete. Možda zbog toga ... Ognjen joj je prišao i obgrlio joj ramena, žaleći njen osjećaj bespomoćnosti, ali je znao da ga to neće smekšati, neće popustiti. Do tog trenutka nije ni znao da tako misli, pomalo se i sam iznenadio svom kategoričkom odbijanju. Ali nije požalio zbog toga. I već je onda znao, da nikad neće promijeniti mišljene. Naravno, neće to Lidiji reći. Znao je da je to nepošteno s njegove strane, ali je znao i to, da tako mora biti. Život jest često nepošten i nije on kriv zbog toga.
- Idemo u kino - rekao je u Lidijinu crnu kosu koja je mirisala na limun. - Zabaviti ćemo se i opustiti.
I sad, sjedeći ispod kestena, promatrajući prepirku koja je jenjavala, jer policija se umiješala, osluškivao je tutnjavu sjećanja u svojoj nutrini.
(nastaviti će se ...)
Post je objavljen 20.07.2012. u 17:38 sati.