U 21.45 sati po srednjoevropskom vremenu sletio je u Zračnu luku Zagreb zrakoplov iz Barcelone. U njemu su među inim putnicima, članovima juniorske reprezentacije bili i naši Goričani, tata i sin Bošnjak. Damir i Dino. Nekadašnji i sadašnji atletski as. Damir je trener, Dino je trkač, talentiran trkač. Damir možda nije u njegovim godinama iskazao toliki potencijal jer nije imao trenera kao što je on. A Dino ima trenera, i te kakvog trenera! Dino je to iskoristio, barem za sada. Zato je on Dino Dinamit! I zato je deveti na svijetu!
Buket cvijeta, prigodni pokloni, zagrljaji dobrodošlice, pljesak i divljenje...to je ono sa čime mu možemo uzvratiti. To nije puno ali je dovoljno.
Dino to zna i osjeća. Vidimo da je sretan. Njegovi dječački snovi pomalo prestaju biti snovi. Postaju prekrasna zbilja. A ta prekrasna zbilja, rekordi, medalje i podvizi imaju i drugu stranu. Ta druga strana nije toliko privlačna jer zaudara na znoj, jer odjekuje ubrzanim bilom i vikom mučitelja "još, još..nije dobro...hajde još jednom.."
Ta druga strana, večeras neka miruje, neka je nema. Večeras neka je pjesma, neka je vino, neka je šampanjac!
Živjeli!