Marketing
"Mrtve duše" kao ilustracija seksualnog tržišta
Nedavno sam se uhvatio ponovno jedne od svojih omiljenih knjiga iz djetinjstva, "Mrtvih duša" Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. To je jedna od onih knjiga koja je ispunjena jednostavnim, razigranim pripovijedanjem o najrazličitijim ljudskim osobinama, s bogatom količinom sitnica koje leže ispod površine kao što bogata jata riba plivaju ispod leda u Sjevernom moru. Kako je čitatelj uzima ruke opet i opet, nesumnjivo je da će svaki put naletjeti na nekakav novi detalj, koji mu prije nije upao u oči ali sada ga ispunja nekim čudnim osjećajem prepoznavanja i radosti, kao da odjednom točno zna što je pisac tu htio reći i na kakav se komadićak povijesti ili ljudske prirode poziva. To bogatstvo osjećaja i razine poimanja su ono što odvaja uistinu velike pisce i očeve nacionalnih književnosti od svojih nižih sljedbenika, pa je tako i Gogolj zaslužio da ga Dostojevski počasti svojim nezaboravnim citatom "Svi smo mi izašli iz Gogoljeve 'Kabanice'!"
Osim drugih bogatih detalja o ljudskoj prirodi, nisam mogao ne zapaziti i ne nasmijati se na Gogoljevo vrsno razumijevanje ljudskih pobuda, gdje se dotakao mnogih tema koje su mi zanimljive. Evo nekoliko primjera: počinjem sa osmim poglavljem prvog dijela, gdje je junak djela i tobožnji moćnik Pavel Ivanovič Čičikov, koji putuje zemljom i sklapa neobične poslove, u svom gradiću došao na glas kao novopečeni milijunaš i pozvan je na otmjeni bal kod gubernatora.
Napomena: u ovom postu nema spoilera ili bitnih otkrivenja o zapletu i raspletu knjige - naveden je samo jedan nevezan trenutak
Dotad su sve dame nekako malo pričale o Čičikovu, iako su mu inače rado priznavale otmjene društvene manire; ali otkako se pronio glas o njegovu milijunaštvu, otkriše i druge njegove vrline. Uostalom, damama uopće nije bilo do novca; svemu je bila kriva riječ "milijunaš" - ne sam milijunaš nego upravo ta riječ; jer u samom zvuku te riječi, bez obzira na debljinu novčarke, krije se tako nešto što djeluje i na hulje, i na ljude koji nisu ni ovakvi ni onakvi, i na poštene ljude jednom riječju, na sve podjednako. Milijunaš ima tu prednost da može oko sebe gledati posve nesebičnu dodvorljivost, dodvorljivost u čistom obliku, koja se ne zasniva ni na kakvu računu: mnogi vrlo dobro znaju da ništa neće dobiti od milijunaša i da nemaju nikakva prava da nešto dobiju, ali će mu svakako bar pridržati vrata, bar se nasmijati, bar skinuti šešir pred njim, bar izmoliti da ih pozovu na ručak na koji znaju da je pozvan i milijunaš.
Ne može se reći da su i dame osjetile tu nježnu sklonost dodvorljivosti; ipak se u mnogim salonima počelo pričati o tome kako Čičikov nije, naravno, najveći ljepotan, ali je zato onakav kakav i treba da bude pravi muškarac; da je malo deblji ili puniji, već ne bi valjalo. Uz to bi se reklo i nešto pomalo uvredljivo na račun mršavih muškaraca: da su to obične čačkalice, a ne muškarci. Na ženskim se haljinama pojavilo mnoštvo kojekakvih dodataka. U dućanima je nastala gužva, da ne kažemo jagma; toliko se kočija naguralo u središte grada da je nastala prava promenada...[] Ni sam Čičikov nije mogao da bar donekle ne primijeti takvu neuobičajenu pažnju...
Ne može se reći da su i dame osjetile tu nježnu sklonost dodvorljivosti; ipak se u mnogim salonima počelo pričati o tome kako Čičikov nije, naravno, najveći ljepotan, ali je zato onakav kakav i treba da bude pravi muškarac; da je malo deblji ili puniji, već ne bi valjalo. Uz to bi se reklo i nešto pomalo uvredljivo na račun mršavih muškaraca: da su to obične čačkalice, a ne muškarci. Na ženskim se haljinama pojavilo mnoštvo kojekakvih dodataka. U dućanima je nastala gužva, da ne kažemo jagma; toliko se kočija naguralo u središte grada da je nastala prava promenada...[] Ni sam Čičikov nije mogao da bar donekle ne primijeti takvu neuobičajenu pažnju...
Gogolj se izvrsno dotakao suptilne i slojevite moći novca, koja seže mnogo dalje od samo davanja svezka novčanica nekome u ruke. Ovo je ista misao koju sam i ja napisao prije godinu dana u "Problemu novca":
Kao prvo, moramo raskrstiti s idejom da je novac nekakva magična pilula kojom se odmah uspijeva kod suprotnog spola. "Žene samo žele novac" je racionalizacija tipična za Betu ogorčenog neuspjehom. Neke možda (khm... sponzoruše), ali da je stvarno tako, ljudi bi nosili majice s brojevima i iznosima svojih bankovnih računa, a ja ne bi imao o čemu pisati. No činjenica je da je novac privlačan. Zašto?
Novac je izraz moći, a žene privlači moć. Novac je apstrahirana sposobnost da učiniš što želiš - živiš dobro, hraniš se kvalitetno, ne ovisiš o drugima, dapače da ti drugi služe, moć da kupiš nekoga ili unajmiš plaćenog ubojicu ili što već. Ukratko, novac kroz slobodu djelovanja donosi moć i status. Isto tako, novac nije jedini način prikupljanja moći. Mnogo je drugih faktora, od tijela, visine i drugih tjelesnih osobina, pa do dominantnosti (Igre), karizme (Igre), odvažnosti, humora, iskustva i ostalih stvari.
...
...iako sve žene vole novac, velika većina nije njemu privučena zbog novca kao takvog, već zbog njegovog signala: moći. Magnetizam koji novac ima za prosječnu ženu je magnetizam moći, isti kao i magnetizam kršne građe ili magnetizam brzog uma. Njena privučenost novcu je iskreni, gotovo dječji nagon potrage za moćnim muškarcem, a ne sama potraga za financijskom koristi, skupim večerama, darovima, vilama i čime već (naravno, bit će i takvih).
Novac je izraz moći, a žene privlači moć. Novac je apstrahirana sposobnost da učiniš što želiš - živiš dobro, hraniš se kvalitetno, ne ovisiš o drugima, dapače da ti drugi služe, moć da kupiš nekoga ili unajmiš plaćenog ubojicu ili što već. Ukratko, novac kroz slobodu djelovanja donosi moć i status. Isto tako, novac nije jedini način prikupljanja moći. Mnogo je drugih faktora, od tijela, visine i drugih tjelesnih osobina, pa do dominantnosti (Igre), karizme (Igre), odvažnosti, humora, iskustva i ostalih stvari.
...
...iako sve žene vole novac, velika većina nije njemu privučena zbog novca kao takvog, već zbog njegovog signala: moći. Magnetizam koji novac ima za prosječnu ženu je magnetizam moći, isti kao i magnetizam kršne građe ili magnetizam brzog uma. Njena privučenost novcu je iskreni, gotovo dječji nagon potrage za moćnim muškarcem, a ne sama potraga za financijskom koristi, skupim večerama, darovima, vilama i čime već (naravno, bit će i takvih).
Gogolj, naravno, nije zastao na podrobnom razumijevanju samo tog dijela ljudske prirode. Poslušajte što se dalje događa, kada Čičikov prisustvuje otmjenom okupljanju zajedno s policijskim načelnikom, upraviteljem suda i ostalim velikašima:
I dame su ga začas okružile, kao blistav vijenac, donoseći sa sobom cijele oblake svakakvih miomirisa: jedna je mirisala na ruže, druga je odisala proljećem i ljubicama, treća je bila skroz-naskroz prožeta rezedom; Čičikov je samo zadizao nos i njuškao.
U odijevanju su dame pokazale mnogo ukusa: muslin, atlas, til bijahu takvih blijedih, modernih boja da im ni imena ne bi čovjek mogao svima kazati (dotle je došla istančanost ukusa). Mašne i kitice cvijeća lepršale su im amo-tamo po haljinama u neobično slikovitu neredu, iako se oko tog nereda itekako pomučila nečija pametna glava. Lak nakit na glavi držao se samo na ušima i kao da je govorio: "Ej odletjet ću, samo šteta što neću sa sobom ponijeti i ovu ljepoticu!" Strukovi su im bili utegnuti i imali su neobično čvrste i za oko ugodne oblike (valja napomenuti da su dame u gradu N. bile pomalo punašne, ali su se tako umješno stezale i tako su se milo držale da se debjina uopće nije primjećivala). Sve je kod njih bilo neobično pomno smišljeno i predviđeno; vrat i ramena bijahu taman otkriveni toliko koliko treba i nimalo više; svaka je od njih razgolitila svoj posjed toliko koliko je osjećala i vjerovala da je dovoljno da upropasti čovjeka: sve je ostalo bilo neobično ukusno prikriveno...
U odijevanju su dame pokazale mnogo ukusa: muslin, atlas, til bijahu takvih blijedih, modernih boja da im ni imena ne bi čovjek mogao svima kazati (dotle je došla istančanost ukusa). Mašne i kitice cvijeća lepršale su im amo-tamo po haljinama u neobično slikovitu neredu, iako se oko tog nereda itekako pomučila nečija pametna glava. Lak nakit na glavi držao se samo na ušima i kao da je govorio: "Ej odletjet ću, samo šteta što neću sa sobom ponijeti i ovu ljepoticu!" Strukovi su im bili utegnuti i imali su neobično čvrste i za oko ugodne oblike (valja napomenuti da su dame u gradu N. bile pomalo punašne, ali su se tako umješno stezale i tako su se milo držale da se debjina uopće nije primjećivala). Sve je kod njih bilo neobično pomno smišljeno i predviđeno; vrat i ramena bijahu taman otkriveni toliko koliko treba i nimalo više; svaka je od njih razgolitila svoj posjed toliko koliko je osjećala i vjerovala da je dovoljno da upropasti čovjeka: sve je ostalo bilo neobično ukusno prikriveno...
Tko bi rekao? Čak i u doba daleko prije interneta, Playboya, natjecanja za Miss svega živog i neživog, te površnih standarda ljepote, vitkost je bila poželjna. Nešto mi govori da "problem" fiksnih standarda ljepote nije rješiv nikakvim feminističkim ispiranjem mozga.
"Portret dame, Henry Tilson". Da, mršavija je od prosječne današnje žene.
Ipak, vitkost nije premoćni faktor. Čitajte dalje što se događa na zabavi:
... naš se junak okrene istog časa gubernatorici i već zausti da joj odgovori, vjerojatno ništa slabije nego što u takvim zgodama odgovaraju u modernim pripovijestima Zvonski, Linski, Lidin, Gremin i svakakvi drugi okretni časnici - kadli slučajno digne pogled i ostane bez riječi, kao gromom ošinut.
Pred njim nije stajala gubernatorica sama; ispod ruke je držala mlađahnu, šesnaestogodišnju djevojku, svježu plavojku nježnih i pravilnih crta lica, šiljaste brade, čarobno zaobljena lica kakvo bi umjetnik uzeo za model Madonne i kakvo se rijetko nalazi u Rusiji, gdje se sve pod milim Bogom rado širi, i brda, i šume, i stepe, i lica, i usne, i noge (op.prev: LOL); onu istu plavojku koju je sreo na putu vraćajući se od Nozdrjova, kad su im se kočije, zbog gluposti kočijaša ili konja, onako neobično sudarile i konjske se orme zaplele, pa su se čiča Mićaj i čiča Minjaj prihvatili posla da ih razmrse. Čičikov se toliko smeo da nije umio izustiti ni jedne jedine suvisle riječi, samo je probrgljao nešto što nikad ne bi rekao ni Zvonski, ni Gremin ni Linski.
- Vi još ne poznajete moju kćerku? - upita ga gubernatorica. - Upravo se vratila iz internata.
Odgovori joj da je slučajno imao čast da je sretne; pokuša još ponešto dodati, ali mu je slabo što pošlo za rukom. Gubernatorica reče još riječ-dvije i ode napokon s kćerkom do drugih gostiju na drugom kraju dvorane, a Čičikov svejednako stajaše nepomično na istom mjestu, kao čovjek koji je veselo izašao na ulicu da se malo prošeta, voljan da razgleda,ali iznenada naglo stane jer se sjetio da je nešto zaboravio. Nema ničeg glupljeg na svijetu od takva čovjeka: umah mu je nestao bezbrižan izraz s lica; pokušava se prisjetiti što je zaboravio - da nije rupčić? Ali rupčić mu je u džepu. Da nije novac? Ali i novac mu je džepu, čini se da ima sve uza se, a ipak mu neki neznani duh šapće na uho da je nešto zaboravio. I tako, eto, gleda, rastreseno i mutno svjetinu što se kreće pred njim, kočije što jure, čakove i puške pukovnije što prolazi, cimere - a ništa pravo ne vidi. Tako se i Čičikov umah otuđio od svega što se zbiva oko njega.
Pred njim nije stajala gubernatorica sama; ispod ruke je držala mlađahnu, šesnaestogodišnju djevojku, svježu plavojku nježnih i pravilnih crta lica, šiljaste brade, čarobno zaobljena lica kakvo bi umjetnik uzeo za model Madonne i kakvo se rijetko nalazi u Rusiji, gdje se sve pod milim Bogom rado širi, i brda, i šume, i stepe, i lica, i usne, i noge (op.prev: LOL); onu istu plavojku koju je sreo na putu vraćajući se od Nozdrjova, kad su im se kočije, zbog gluposti kočijaša ili konja, onako neobično sudarile i konjske se orme zaplele, pa su se čiča Mićaj i čiča Minjaj prihvatili posla da ih razmrse. Čičikov se toliko smeo da nije umio izustiti ni jedne jedine suvisle riječi, samo je probrgljao nešto što nikad ne bi rekao ni Zvonski, ni Gremin ni Linski.
- Vi još ne poznajete moju kćerku? - upita ga gubernatorica. - Upravo se vratila iz internata.
Odgovori joj da je slučajno imao čast da je sretne; pokuša još ponešto dodati, ali mu je slabo što pošlo za rukom. Gubernatorica reče još riječ-dvije i ode napokon s kćerkom do drugih gostiju na drugom kraju dvorane, a Čičikov svejednako stajaše nepomično na istom mjestu, kao čovjek koji je veselo izašao na ulicu da se malo prošeta, voljan da razgleda,ali iznenada naglo stane jer se sjetio da je nešto zaboravio. Nema ničeg glupljeg na svijetu od takva čovjeka: umah mu je nestao bezbrižan izraz s lica; pokušava se prisjetiti što je zaboravio - da nije rupčić? Ali rupčić mu je u džepu. Da nije novac? Ali i novac mu je džepu, čini se da ima sve uza se, a ipak mu neki neznani duh šapće na uho da je nešto zaboravio. I tako, eto, gleda, rastreseno i mutno svjetinu što se kreće pred njim, kočije što jure, čakove i puške pukovnije što prolazi, cimere - a ništa pravo ne vidi. Tako se i Čičikov umah otuđio od svega što se zbiva oko njega.
Evo glavnog dijela koji danas žene sve manje razumiju: mladost je najprivlačnija stvar na svijetu. Ne postoji nijedan osjećaj koji se intenzitetom može mjeriti s onim koji muškarac osjeti kada na takav način ugleda mladu, netaknutu ženu na svojem vrhuncu. Privlačna je i zbog same sebe, i jer je snažno vezana i za ljepotu i za vitkost. Privlačna je zbog ideje, i plodnosti, i mirisa, i svježine i otvorenosti. Žena koja potrati svoju mladost [na slijepu utrku za najuzbudljivijim Alfa spolnim organom] potratila je najvrijedniju stvar koja joj je ikada darovana. Ovo je još jedan dio seksualne slagalice koji transcendira kulturu i društvo, i kojeg nikakvo ispiranje mozga i urlanje "muškarci, sredite se i oženite ove islužene!" neće promijeniti.
Usput, ova scena upućuje na još jednu zanimljivost: muškarci postaju značajno gluplji u prisustvu žena - tj. to za većinu predstavlja iznimno stresnu situaciju, koja stvara poremećaje u inače lucidnom razmišljanju. To je i razlog zašto je istrenirati svoj mozak da ne bude opijen na ovaj način vrlo korisna stvar.
Dotle je iz mnogih mirisavih ženskih usta pokuljalo mnoštvo aluzija i pitanja skroz naskroz prožetih profinjenošću i ljubaznošću. "Je li dopušteno nama, sirotim stanovnicima zemaljskim, da budemo toliko drski da vas upitamo o čemu to sanjarite?" - "Gdje su ta sretna mjesta gdje oblijeće vaša misao?" - "Smije li se znati ime one koja vas je zavela u tu slatku dolinu zamišljenosti?" Ali na sve je to uzvraćao totalnom nepažnjom, a umiljate fraze kao da su padale u vodu. Čak je bio toliko neuljudan da je ubrzo otišao od njih na drugu stranu, jer je želio vidjeti kamo je otišla gubernatorica s kćerkom. (op prev: OUCH)
I bam. Ignoriranje. Žene nemaju način pridobiti izgubljenu mušku pozornost nikakvom otvorenošću i nuđenjem - jednom kada je on postao zainteresiran za neku drugu i privlačniju (u osnovi razvio Jednoitis zbog nje), bitka je zauvijek izgubljena.
Gogolj malo kasnije nastavlja:
...sav se bal, sa svim svojim žamorom i bukom, povukao na nekoliko minuta nekud u daljinu; violine i trube svirale su negdje za brdima i sve je obavila magla nalik na površno naslikano polje na slici. A od tog maglovitog, zbrda-zdola nabačenog polja, razaznavale su se jasno i oštro samo nježne crte privlačne plavojke: njeno zaobljeno, ovalno lice, njen tanki, tanki struk kakav je u djevojke tek u prvim mjesecima nakon izlaska iz internata, njena bijela, gotovo priprosta haljinica koja lako i vješto obuhvaća na svim mjestima mlade skladne udove što se razabiru u čistim linijama. Sva je nekako nalikovala na figuricu brižljivo izrezbarenu od bjelokosti; samo se ona bijeljela i ocrtavala, prozračna i svijetla, među mutnom i neprozirnom svjetinom.
Još jedan znak da su osnovni faktori privlačnosti uvijek bili isti nalazimo nekoliko paragrafa dalje, kada Čičikov skuplja hrabrost i odlučuje prići djevojci koja ga je zaokupila:
Spazio je pokraj njih prazan stolac i odmah sjeo na njega. Razgovor je isprva zapinjao, ali onda je potekao i Čičikov se čak ojunačio ali... ovdje, na našu veliku žalost, moramo pripomenuti da su ozbiljni ljudi koji zauzimaju važne položaje nekako poteški u razgovoru s damama; u tome su majstori gospoda poručnici, i još samo oni do kapetanskih činova. Kako oni to rade, Bog bi ih znao: čini se da ne govore bogzna kako zakučaste stvari, a djevojke se opet neprestano previjaju od smijeha; državni savjetnik pak priča Bog te pitaj što: bilo da povede riječ o tome kako je Rusija vrlo velika država ili da izrekne kompliment koji je, dakako, poprilično duhovit, samo što strašno zaudara na knjige; ako pak rekne štogod smiješno, sam se smije mnogo više od one koja ga sluša. Napominjemo to ovdje zato da čitaocu bude jasno zašto je plavojka počela zijevati za vrijeme pričanja našeg junaka.
Naš junak to međutim uopće nije primijetio i ispričao je mnoštvo zgodnih pričica koje je već imao priliku ispričati u sličnim zgodama na različitim mjestima... dotle se našem junaku spremalo još jedno vrlo neugodno iznenađenje: dok je plavojka zijevala, a on joj pričao kojekakve pričice o događajima što su se zbili u davna vremena, pa se dotakao i grčkog filozofa Diogena, pojavio se iz stražnje sobe Nozdrjov...
Naš junak to međutim uopće nije primijetio i ispričao je mnoštvo zgodnih pričica koje je već imao priliku ispričati u sličnim zgodama na različitim mjestima... dotle se našem junaku spremalo još jedno vrlo neugodno iznenađenje: dok je plavojka zijevala, a on joj pričao kojekakve pričice o događajima što su se zbili u davna vremena, pa se dotakao i grčkog filozofa Diogena, pojavio se iz stražnje sobe Nozdrjov...
Manjak igre te može potpuno uništiti, bez obzira na tvoj ugled ili bogatstvo. U tome leži istinski problem novca. Novac signalizira moć, podiže njegovu vrijednost, privlači žene. Ali nije dovoljno samo imati novac. Novac je kao začin Igri i drugim stvarima (izgledu, etc). Možeš neku na trenutak privući novcem, ali ne možeš je novcem zadržati. Nikakvo brdo novčanica te neće spasiti od tvoje dosadne osobnosti ili manjka autoriteta.
Ili da budem brutalno iskren: Čičikov nije imao "ono nešto". Jedina je razlika u tome što je takva visoka razina igre nekada bila potrebna samo za apsolutnu elitu, najljepše, najpoželjnije i najmlađe od svih žena, a danas je nužna za gotovo sve žene bez obzira na karijeru i novac.
A baš sam navijao za Čičikova kad ono
Usput, ovu knjigu toplo preporučam, ali moram vas upozoriti da je originalni rukopis izgubljen, te stoga drugi dio knjige nije u potpunosti dovršen. S obzirom na popriličan naboj do tada prikupljen tijekom radnje, to je velika šteta i opravdano bi moglo odbiti mnoge čitatelje koji vole da sve na kraju bude zaključeno i pojašnjeno.
I naravno, još jedna stvar koja se nikada nije promijenila se nalazi desetak stranica dalje, kada se u gradu počinju širiti glasine o Čičikovu i gubernatorovoj kćeri, pa je grupa onih starijih i ne toliko vitkih žena, koje su zbog odbijanja na balu bile povrijeđene, sjela i ogovara ih:
- Kakva nevinost! - rekla je. - Čula sam ja nju da govori takve riječi da ih ja, moram priznati, ne bih mogla ponoviti.
- Znate, Ana Grigorjevna, da se čovjeku kida srce kada vidi dokle su dotjerali s tim nemoralom.
- A muškarci luduju za njom. Što se mene tiče, ja moram priznati da ništa ne vidim na njoj... Dozlaboga se prenavlja.
- Ah, draga moja Ana Grigorjevna, to vam je kip, da joj je bar kakav-takav izraz na licu!
- Ah, kako se prenavlja! Ah, kako se prenavlja! Bože, kako se prenavlja! Tko ju je tome naučio, ne znam, ali još nisam vidjela žensko koje bi se toliko prenemagalo.
- Dušo, to vam je pravi kip; blijeda je kao smrt.
- Znate, Ana Grigorjevna, da se čovjeku kida srce kada vidi dokle su dotjerali s tim nemoralom.
- A muškarci luduju za njom. Što se mene tiče, ja moram priznati da ništa ne vidim na njoj... Dozlaboga se prenavlja.
- Ah, draga moja Ana Grigorjevna, to vam je kip, da joj je bar kakav-takav izraz na licu!
- Ah, kako se prenavlja! Ah, kako se prenavlja! Bože, kako se prenavlja! Tko ju je tome naučio, ne znam, ali još nisam vidjela žensko koje bi se toliko prenemagalo.
- Dušo, to vam je pravi kip; blijeda je kao smrt.
Stoljeća prolaze, a osnovne postavke seksualnog tržišta ostaju iste. Mijenjaju se jedino trenutne deluzije.
Post je objavljen 15.07.2012. u 14:16 sati.