Kao što sam i pretpostavljao za događaje napisane u prošlom postu oko Plavoga mosta, za kulturološke iscjetke naše vlasti na čelu sa svim gradonačelnicima; s Mrežnice, s Ribarćov ili iz Kuta u Lomostu, nije izazvana pozornost čitalačke publike u Ogulinu. Upropastili smo jedan objekt kulturno-tehničke baštine, to znači općeg dobra, i to na taj način da ga je opljačkalo i prodalo jedno javno poduzeće samo zato što je bio deponiran na njegovom terenu. Zapravo na terenu vodnog dobra. Opet općeg karaktera.
Zato mijenjam temu pod dojmom jednog intervjua našeg istaknutog intelektualca Predraga Matvejevića, rođenog u Mostaru, koji još nije svjestan da je mostarski most na Neretvi srušen u III. balkanskom ratu, u ratu između bosanskih Hrvata i Muslimana. Matvejević je čovjek s umjetničkim i političkim uvjerenjima koja se ni jednoj nacionalističkoj vlasti ne dopadaju. Zato je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća morao napustiti Hrvatsku da ne upadne u neprilike koje je donosila Tuđmanova vlast.Kaže da je naprosto živio dvadesetak godina između egzila i azila, a živjeti „između“ - najlošija je solucija življenja.
Matvejević posebno cijeni Miroslava Krležu i za njega kaže da nije bio lišen nacionalnog osjećaja, ali je duboko prezirao primitivni nacionalizam, a u vezi toga sâm Matvejević izjavljuje da nema pobjede nacionalne kulture bez pobjede nad mitovima nacionalizma! A mitovi i nacionalizam upropaštava svako društvo i koristi samo uskom krugu toga društva.
Na ovom blogu još 2. rujna 2007. godine ispisan je post pod naslovom „Piranska vala“. Post je izrazio razmišljanja autora da je jedino ispravno i pošteno rješenje slovenskog izlaska na međunarodno more preko hrvatskog dijela morske površine. Minimalni dio toga mora trebalo bi prema sporazumu Račan-Drnovšek ustupiti Republici Sloveniji i – mirna Bosna!
Naknadnom pameću bilo je napisano (opet na ovomu blogu) da Jadransko more Hrvatima nije dao Bog, već su ga oni zauzeli i oteli starosjediocima koji tu bijahu do stoljeća sedmog. Od toga stoljeća, kažu pjesme i mitovi, Hrvati došavši s Karpata ili od Irana, svejedno je, traže slobodu i svoju državu. Ostvarili su ju 1991. godine i sačuvali u Domovinskom ratu, zaboravljajući da su je u stoljeću sedmom nekom oduzeli.
Na sporazum Račan-Drnovšek utanačenog 2003. godine diglo se drvlje i kamenje na Račanovu vladu kao izdajničku interesima Rapublike Hrvatske zbog gubitka skupo plaćenog teritorija nove države. Zapravo ne teritorija, već akvatorija. Drvlje i kamenje bacali su domoljubi, rodoljubi, dragoljubi i većina pljačkaša hrvatskog prirodnog blaga i narodnog bogatstva stvorenoga minulim radom radničke klase u prethodnom periodu.
Upravo mi je sada prilika da se osvrnem na minuli rad koji je u zadnje vrijeme dosta aktualan u vezi pregovora Vlade sa sindikatima obespravljenih radnika, službenika i namještenika javnih poduzeće i ustanova kada je riječ o onih 0,50 % povećanja plaće za svaku godinu radnog staža, a ne minulog rada. Sindikati, vladini dužnosnici i novinari moraju razlikovati minuli rad od staža! Staž je vrijeme provedeno na radu mjereno u godinama. Ono može biti plodno ili upropašteno, ali za kategoriju radnika javnih poduzeća i državnih ustanova svaka godina staža vrijedi 0,5% povećanja plaće. Minuli rad, pak, je vrijednost nastala u poduzeću odricanjem radnika svojeg dijela zarade, a za nabavku nove mehanizacije, opreme i sredstava za kupnju odmarališta, recimo, za povećanje standarda radnika. Znači; minuli rad je kategorija isključivo socijalističkog karaktera i on, minuli rad, srami se kapitalizma i nemojte ga danas spominjati.
Kada danas čujem na radiju, televiziji ili novinama da Vlada predlaže smanjenje postotka na minuli rad, ja se naježim. Zašto? Minuli rad radnika danas u ovom nehumanom kapitalizmu proguta privatnik na kupnju automobilâ za svoju obitelj, a ne plaćajući radnicima dvije-tri godine doprinose za zdravstvo i mirovinsko, kupuje nekretnine, dok neisplatom plaća radniku i do godine dana, kupuje jahte i vile u inozemstvu. Zato radnik više ne može vidjeti more. Možda samo pokoja blagajnica.
I dok se mi trzamo na primjedbe Damira Jelića, potpredsjednikaa HDZ-a da je Zakon o umjetnoj oplodnji tragedija ravna Jasenovcu i Bleiburgu, dok Karakarko traži deklaraciju o Pelješkom mostu, a Prvi potredsjednik Vlade deklaraciju o svojoj nevinosti u Mađarskoj, dotle Hrvatska gospodarski odlazi u povijest. U prošlim vladama, pa zar i u ovoj aktualnoj, nema pametnog čovjeka koji će sabrati trust mozgova, i to hrvatskih, koji će za mjesec dana, ili za dva, donijeti deklaraciju o izlasku iz krize ovog potonulog hrvatskog gospodarstva! Ako to nije u stanju napraviti ova garnitura političke i gospodarske kompetencije, raspišite nove izbore. Narod će vam pomoći da sastavite novu vlast bez razarajuće hipoteke. Inače nitko neće moći opravdati žrtve koje su pale za Hrvatsku.
Post je objavljen 15.07.2012. u 05:59 sati.