Marketing
Iz naftalina
U vlaku-dio prvi
..ah mladosti moja što protutnja poredmene. ostavila si tragove, duboke poput odvodnih kanala u ulici Petefi Šandora sela jape moga. jebate, iz tog perioda mog tek započetog života crpim teme za moje postove, za majne blog, za moje literarno nasljeđe mojoj djeci, te djeci moje djece, te djeci djece moje djece, e jebiga neću valjda toliko tugo trošiti kisika. sve će to oni lijepo čitati, ceraekati se, što trijezni, što pijani što ušlagirani. možda sam pregrub, ali cili svit je popizdija pa što ne bi i oni, al neka ih, ja sam svoju ovisnost o cigaretama izliječio a sad sam ovisan o ovom čudu od bloga. al ajmo mi dalje.
ništa ljepše nego dok sam iz Osijeka mi grada znao zapalio u Našice. naime, tam se moj bro skompal s nekom ekipon pa sam i ja uletio u taj krug te tamo totalno zapizdio. tega dana, četvrtak mislim da je bio, Dado se spremao otići s pajdom u Našice dok sam ja imao još nešto za obavit pak sam se najavil za kasnije dojezditi, na što je Dado procijedio:
- samo mi nemoj kišu dovući!
- svašta! -odgovorih lamatajući glavom.
ma znam ja kaj je on pod tim mislil, jerbo me je uvijek pratio peh da kad kod odem s njim u ribičiju navek navučem neko sranje od oblaka sa sobom. jednom je bio vedar i sunčan dan dok su on i pajdo pecali na bajeru nedaleko našeg gnijeza. sve je teklo po protokolu dok ja nis odlučil videti kak im ide, ne. dok su ugledali kako se obalci navlače, Dado je procijedio:"-ide Zic!" i gle čuda! iza šaša i vrbe izviri moja glava luda. naravno da smo kolektivnmo iskisli jer su valjda svi oblaci nanjušili gdje sam pa su se nemilosrdno ispišali po nama. ne zaboravim ta razdragana lica buraza i pajde mu.
daklem da ne serem, oni ošli u Našice a ja treba da dođem, te u tu svrhu kupih povratnu kartu kod tete Mare i odskakućem na 3 kolosijek 2 perona da dočekam vlak za Našice. zažgem cigaretlina; ondak sam pušil Lorda, otpuhnem dim i kroz maglu opijajuće arome duvana pogledam prema zgradi kolodvora sa kojeg se diglo jato golubova a što je bio znak da ide ona famozna najava polušlagiranog službenika zaduženog za odnose sa javnošću: DING! DONG! Vlak za bla kenj ser preko kenj-kenj pa ondak zaaaaaa, jebem li ga, dolazi. da dolazi definitivno, eto imate ga priliku ugledati kako sa vaše lijeve strane lagano drndajući ulazi na naš preookrasni osječki kolodvor. dobro nam došao vlakovođo Đuro. sretan put, zbogom pa-pa!DING! DONG!
vlak je polagano uklizavao a ja sam čekao vjerno na svom mjestu, vjerujući da ću i ovoga puta točno pogoditi da će se vrata vagona 2 razreda (za pušače of course) zaustavit baš predamnom. YES! s pobjedničkim izrazom na licu lagano sam koraknuo prema vratima kadli me u tom mom superiornom trenutku naprasito zajebe babac koji me doslovce otpuhnul, što smradom znoja nikad neopranih pazuha što ogavnom bradavicom koja je "krasila" vrh njene nosine. 
jebate dok sam je spazil skužil sam da je upravo to lik iz mojih noćnih mora. stal sam k'o ukopan i pratl kam bu babac zašel. fjuuu, otišel je k nepušačima,: praf ti budi nakazo, procijedim i otkanatam se na desnu stranu ponuđenog mi vagona. obzirom da je petak i da ljudi ima ko kenje nije bilo vremena za kalkuliranje kod biranja kupea tipa: e ovjde ima samo jedno prazno mjesto, e taj neću tu nema zavjesa, ovdje su sami starci ili slično. bio sam odlučan u nakani da ugrabim mjesto i pregazio sve stereotipe glede izbora profila putnika te zakoračio u prvi kupe gdje sam ugledao, gle čuda, mjesto prazno do prozora. A-HAA! dobar danković!- odbrusim svima, tak da vide da je mene moj mamo naučio osnovama lijepog ponašanja, i kurtoazno upitah: "slobodno?" i bez da sam dočekao odgovor zaposjednem svoju premilu rit na štof sjedala 23 u vlasništvu jugo željeznica.
tek što se naslonih na netom plaćeno sjedalo bacim pogled na ekipu koja je bila u sastavu: s moje desne strane sjedio je stariji gosponček koji je mirisao na Ralon (Pita su ispalili iz brenda) i lagano čitao novine i nekaj premetal po ustima, valjda protezu; do njega je čičala njegova skvo, dalo se to iščitat iz strasnih pogleda starog i u brak duboko zagrezlog para, koja je mrmljajući nešto tražila po torbici. bah, valjda bu našla kaj traži jer vu tim ženskim torbicama zna se pronaći i koja marka iz trećeg reicha. nasuprot spomenute sumanute istraživačice sjedilo je neko balavo čeljade od kojih 5 lijet koji je naslanjao svoju pekmezom umrljanu facu na skute bake svoje koja je zauzimala poveći dio srednjeg veznog reda suprotne mi strane našeg kupea. njena presvijetlo zadnje odelenje bilo je nevjerojatnih gabarita i još k tome obloženo zavidnom metražom najfinijeg flanela. samo je mirno sjedila i potiho podrigivala jer si je dama raskošnog agrarnog podrijetla s vremena na vrijeme (valjda) priuštila dvajst deka salame podriguše u zamjenu za onu dosadnu slaninu, jelte. a na onom preostalom dijelu sjedala do prozora čučao je stariji i neugledni starček koji me likom podsjećao na Don Kihota. mirno je sjedio i pušio cigaretu bez filtera dok je s interesom iz ortogonalne perspektive pažljivo promatrao nametnutu mu ekipu. lagano je sve mjerkao, valjda tražeći žrtvu koju će udaviti, te mu se pogled zagorsko plavih očiju zaustavio baš na meni. e jebiga! valjda sam odisao nekom samo njemu poznatim obilježjima poluinteligentnog bića dok se je baš za mene odlučio. u meni je nekaj govorilo da slijedi davež stoljeća. zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo:
- znaš li ti dijete?
mislio sam u sebi : e lega sad si ga najeba .....
Post je objavljen 13.07.2012. u 08:28 sati.