Godinama sam se čudila svom starom koliko je naivan i kako ga ljudi motaju oko
malog prsta.
Njega se može uvjeriti u bilo što, samo ako imaš dobar nastup.
On će u trenu povjerovati da nikad nismo sletjeli na Mjesec, da JFK već desetljećima
uzgaja duhan na Kubi, a da je desno uho zapravo snažna telekinetička antena.
Sva sreća što nema više para, profućkao bi ih sve na uvjerljive trgovce encikolpedija,
usisavača, madraca i čudesna ulaganja s povratom od 560%.
Tako sam barem mislila do nedavno.
Povjerovala sam u nešto što je zvučalo tako dobro i jednostavno, da očito nikako nije moglo biti istina.
Kockala sam i izgubila.
Sad sam totalni kreten, glupko, bezveznjak. Lupam se po glavi. Ne stalno, jer je prvi šok ipak prošao,
već povremeno, tu i tamo kad se vrati kao bumerang i klepi me iz uha.
Samo jedna u nizu ljudi kojima sam morala obajšnjavati glupu i ponižavajuću situaciju bila je Teta.
Odgovorila mi je ovako:
"Ta karakteristika je magija. Razočaram se bezbroj puta, padnem u depru, onda me prođe i sve
opet bude u redu, svemu se veselim i svemu vjerujem!"
Svidjelo mi se to. Kad si glup, moraš se tješiti malim stvarima i tuđim riječima.
Možda smislim i svoje na tu foru.
Kukavica umire 1000 puta, a hrabar čovjek samo jednom.
Onaj tko ne čita knjige živi samo jedan život, a onaj tko čita živi ih bezbroj.
Naivnog čovjeka sve veseli i život mu u optimizmu prođe.
Post je objavljen 09.07.2012. u 21:12 sati.