Marketing
Mali narodi i velike pobjede
Hrvati su sporedan i mali europski narod. Kao što reče maršal Slavko Kvaternik, nije sramota biti Hrvat, ali je peh. Mali i sporedni europski narodi su Švedi, Norvežani, Finci, Danci, Slovaci, Slovenci, Srbi, Bugari, Rumunji, Bošnjaci, Makedonci, Estonci, Latvijci i Litvanci. Istina, npr. Bugarska je, s Hrvatskom, sumajka slavenskog bogoslužja i nekada bila div, svi Skandinavci su majstori dobrog života, ali svi navedeni narodi, skupa s nama nisu krojili europsku povijest nešto pretjerano (švedska vojska se tukla svagdje negdje, pa kao i hrvatska vojna sila koja je proputovala cijelu Europu) i nisu nešto pretjerano odlučivali europsku sudbu u nekoj značajnijoj mjeri. Ne može Estonac napraviti štete kao npr. Španjolci ili Nijemci ili pak majstori nesreće Englezi. S time da kod malih naroda postoji pobjednički mentalitet kod luteranskih naroda (Skandinavci) i pušioničarski mentalitet kod pravoslavnih (produkt turske vladavine) i kod katoličkih naroda (Rim je uvijek svima poručivao neka trpe božanski namještenu vlast i neka plaćaju poreze). Kako su Hrvati katolički narod, onda ih drma pušioničarski mentalitet. Zanimljivo kako u Europi gospodarski propadaju primarno pravoslavne i katoličke države.
Uzmimo Slavena Bilića. Kukavicu i nesposobnjakovića. Jedini je to muda imao reći Joe Šimunić, jer je blagoslovljen time da je rastao u velikoj Australiji, gdje vlada pobjednički mentalitet. Hrvatska je doživila težak neuspjeh na Europskom prvenstvu, a domaći novinari upregli slaviti poraz. Inače, to je nažalost produkt druženja sa Srbima u istoj državi. Manijaci koji su svoje poraze odlučili pretvori u pobjede, pa su im središnja mjesta identiteta npr. Kosovo polje, gdje je tursku pobjedu donio čuveni turski vazal Marko Mrnjavčević ilitiga pučki znani junak Kraljević Marko, valjda prvi produkt suvremenog P.R. spina. Zatim važan je Jasenovac i slična grobišta, dakle narod koji obožava vlastite pogrome i koji uživa u vlastitoj nevolji, dakle nešto bolesno. Zato da dođem na vlast (ne brinite se, neću), prvo bi dignuo u zrak Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Em što liči na Hram svetoga Save u Beogradu, em što potiče luzerski mentalitet i uživanje u vlastitim žrtvama. Nešto kao kad neka jadna žena koju mlati poremećeni muž počinje uživati u muževim batinama. To je jednostavno loše.
Poslije nogometnog potopa, javio se Ćiro Blažević kako bi on to sve bolje izveo. Captain Hindsight pravi. Ipak favorit naknadne pameti je predsjednik Ivo Josipović. Taj sve super zna. Samo nakon što je sve gotovo. Npr. kritike Radimira Čačića. Ne bi taj rekao ništa prije presude, jer on, kao poštuje sud. Milanović i Josipović, meštri nečinjenja i izvlačenja od bilo kakve odgovornosti. Ako ima pakla, oni sigurno kroče prema istome.
S druge strane, ove nacije koje su u boljim stanjima od katoličko-pravoslavne družbe, umiru od multikulturalnosti. Obožavaju ljetovati u Hrvatskoj, a dio sjevernjaka pak živiti ovdje. Nakon što si malo popiju i opuste se od okova političke korektnosti, izlazi na lice činjenica da je Europa puna floskula te da stranci vole Hrvatsku iz jednog meni do tada nezamislivog razloga. Hrvatska je bijela zemlja. Točno tako, to što sam napisao, to sam čuo od nekolicine dobrih Zapadnjaka. Ovo je starinska europska zemlja u kojoj se mirno hoda po ulici (iz moje perspektive, to je relativno, Zagreb je bio sigurniji prije nego što je Bandić napravio neke idiotarije, tipa ukidanje pojednih noćnih buseva). To što ne bi doma rekli, zbog liberalnog fašizma, kažu tu.
Ako se nastavi ovo ekonomsko i moralno propadanje Hrvatske, pitanje je hoće li Hrvatska i dalje biti mirna zemlja. Vrlo vjerojatno hoće, jerbo smo luzeri po mentalitetu, pa nam treba stvarno gorjeti pod nogama da bi nešto napravili. A onda kad se pokrenemo, kao dobri Slaveni, onda dolazi pakao na zemlju.
Ova vlast, hm, tu je samo da se nakrade, napuni žepove, nabije poreze, osigura si budućnost i uništi svima ostalima budućnosti. Nema tu sposobnog, te u isti tren psihički stabilnog čovjeka.
Pred osam godina, 6.7.2004. u 15.44 postao sam prvi post na ovome blogu. Što znači da je blog osam godina star. U ovih osam godina, Hrvatska je otišla kvragu, nije da je nešto dobro i tad stajala, ali Sanader je barem prodavao nadu, za razliku od ovih komunjara i djece partizana, koji bi i Jokerovu dragu Harley Quinn bacili u tešku depru. Ovo je 779. post. Osam godina života ostavih pisani trag. Jednom sam toliko bio ljut kada sam shvatio koliko sam pokraden, pa nedostaje negdje 20tak prvih postova, a od prvih 5 godina bloga sadržaj je maknut.
Jel' se možemo izvući? Naravno da se možemo. Naravno da se može bolje. Kako? Pa radom, nacionalnom protekcijom, s političarima koji imaju kralježnicu, ali s nekolicinom godina teškog odricanja. Da odricanja. Samo je pitanje tko bi se odricao za Milanovića i za Josipovića. Ja prvi ne.
Jedino se nadam da ću se sam sa sobom dogovoriti, pa konačno emigrirati. Samo je to zeznuta stvar, jer znam da se neću nikada vratiti, a meni je ovdje, unatoč svemu, lijepo. 
Pero Panonski
Post je objavljen 06.07.2012. u 12:42 sati.