S tobom mogu potonuti u boje, oblike i vjetar ognjišta.
Mogu biti anđeo koji drugima podriva krila kriomice i bez stida.
Mogu biti dama iznad oblaka.
Proročica, divinska kiša na tvojim obrazima kojoj se vraćaš.
Tebi mogu reći:
Slike izblijede, ali zvukovi iz nas ne kopne.
Mogu glumiti i djevojčicu koju usrećuju lutke,
da mi nisu draže luke u pokretu.
Jer s tobom mogu potonuti,
a sidro ne bi izdržalo dva toreadora
koji cijeli život u oazi uvale
maštaju o tijelu koje je tijelo njihovo.
Koje čuje iste one zvukove, zvonko salutiranje slobodi koju smo odriješili prisustva.
Zato bolje ne pričaj o slobodi.
Ona je ionako sklonište za one koji vole biti sami.
Za nas koji ćemo tražiti.
Potonuti za ljubav onih bića koji se razumijevanjem taknu i potonu.
Sakriju sidro da ga nitko nikad ne nađe od onih koji su nas ostavili.
I da ga nikad nitko ne nađe od onih koji nas traže.
Post je objavljen 06.07.2012. u 01:11 sati.