Pregled posta

VELEBIT TREK 2012

Drugi Velebit je iza mene. Ovaj je je malo kraći nego prošle godine, ali to ga zato ne čini ništa lakšim. Ove su godine samnom išli moja Ivana i Luka. I odmah da pohvalim Ivanu što je bila dovoljno uporna i završila utrku bez odustajanja. Ovo je njena prava velika utrka i nadam se da nije zadnja. Sada jedva čekam dan kada će sama otići na utrku, a ja ću je na cilju čekati.

Pa osvrnimo se malo i na cijelu utrku!
Trg Marasovića 9h ujutro. Dolazimo Ivana, Luka & me. Prijavljujemo se i kao i uvijek veselimo se majicama koje smo dobili. Gledajući tu kričavo plavu boju, pokušavam se sjetiti koliko majica s utrka već imam doma. Previše! Već su zatrpale moj mali ormar i ako se ovako nastavi morat ću ozbiljno razmisliti prvo o proširenju ormara, a onda i stana! S obzirom da su mi majice uvijek takvo veselje, pitam se bi li uopće išao na koju utrku da njih nema?!?



Vani je vrijeme pakleno!!! 35°c u hladu. Dok smo mi ultra-planinarci čekali start, Šimun je prozivao ovogodišnje pobjednike sa 100-tke. Naravno Lesjak prvi, Šivak drugi, treći je bio neki slovenac kojem je ovo prvi trek u životu. Svaka čast ekipi na odličnim rezultatima i svima koji su završili 100-tku. Nije to nimalo lako. S čim se hrane ti ljudi da imaju takve rezultate? Što oni treniraju? Nešto sam se bio dopisivao sa Šivakom prije utrke i tada sam ga pitao „kako se trenira za 100Km?“. Mislim budimo realni, nije to trčanje po cesti od Kutine do Zagreba. To je fucking planina sa 6.000m uspona. Netko ne može niti pretrčati 6.000m po ravnome, a da ne pričam da moraš ići u brdo 6.000m. Naravno da ako ideš gore moraš ići i dolje. Recimo prošle godine meni je trebalo 30sati da završim 100Km. Htio sam ići natjecateljski, ali mislim da tada ne bi sve završio. I danas mi je još uvijek sve u magli, ne mogu se sjetiti nekih dijelova staze i što se sve izdogađalo na toj trci. Ali znam da sam završio! Nisam prvi, ali sam došao do kraja! No, uglavnom, Šivak mi je odgovorio su svom osebujnom stilu, nešto tipa „de dođ' i ti, bit će crtanje grafiti, lutkarska predstava i ostalo“…

Da nastavim...
Kako su prošle promocije, Lesjak je dobio čast da nam odbrojava zadnjih 10 sec do starta i tako svi napadamo prema velikoj paklenici… Dobar dio ekipe se odmah na početku bacio na glavu – guranje, žurba, trka… To se uskoro pokazalo kao vrlo loša odluka, jer su već i prije prve točke masovno počeli odustajati i vraćati se na cilj uz komentare tipa „jebo ti ovo idem se ja kupat!“! Potpuno sam ih razumio jer temp je bila ubojita. Mi smo s druge strane krenuli pametnije - lagano trčkaranje niz prvi brijeg i po početnoj ravnici, a onda „šetnja“ u brdo. Dok smo pomalo grabili prema KT1 - Manita peć, znoj se s mene slijevao ko da sam iz bazena izašao. A sva sreća pa smo se penjali samo u brdo, brdo, brdo bez imalo hlada…. Uvjeti na stazi su bili stvarno teški – prži odozgora, prži odozdola, uzbrdica sto na sat do beskraja… Sva sreća da sam sa sobom imao štapove… Doduše, samo jedan jer sam drugi dao Ivani, ali bolje išta nego ništa. Inače mi ti štapovi smetaju ali su sada dobro došli i doslovno su bili treća noga. Dolazimo na Manitu peć, cvikamo se, fotkamo, uživancija…



Krajolik oko nas je predivan i bila bi šteta ne zastati i osvrnuti se uokolo.. Zanimljivo je to da se ne bavim ovim luđačkim utrkama, da vjerojatno nikada ne bi ni išao na ovakva mjesta. Možda i bi, ali to bi bila onda sigurno bila neka puno manja tura po Velebitu ili nekoj drugoj treking destinaciji. Ono, neka opće poznata i razvikana mjesta koja su lako dostupna svima i koja zapravo predstavljaju samo malu mrvicu od onoga što npr. Velebit zaista je. No, vratimo se na utrku. Iako je brutala vruče (samo da napomenem, da se zna ) osjećam se dobro. Još sam umoran od Risnjaka i onih 48km, pa nije baš sjajno, ali dobro. Priznajem, nisam imao Velebit u planu ove godine, ali je moja draga Ivana imala želju ići. A naravno, kako je mene jako teško nagovoriti na ovakve egzibicije pristao sam da idemo. I moram reći da se isplatilo.

Druga točka nam je bila Vaganac. Za doći do tamo trebalo je samo nekoliko penjanja pomoću sajle, kamikaznog spuštanja i pokojeg skrivanja od sunca ispod nekog malog grma/drveta.



Na KT2 nas je dočekala voda (dobro da smo došli na vrijeme dok je još ima). Tenkamo ju u sebe, na sebe, u bidone, flaše. Strpali bi ju i u džepove da smo ih imali! Na ovakvim utrkama najbitnije je cijelo vrijeme piti tekućinu, bez obzira na to jesi li žedan ili ne. Jer ako dođe do dehidracije – bok! Kako ne bi bilo nismo znali, cijelo vrijeme sam ispitivao Ivanu i Luku piju li dovoljno i podsjećao ih da svako toliko popiju gutljaj ili dva.
Put do KT3 započeo je dugačkim makadamom koji nas je doveo do skretanja na planinarski put koji je vodio kroz šumu – barem se isprva tako činilo. Tek što smo ušli u „šumu i hlad“, već smo se našli na pustopoljini ponovo „okupani“ suncem. Sada već naviknuti i vrućinu i pomireni s činjenicom da hlada nema nigdje, svi smo s velikom radošću zastajkivali i gurali se u minimalnoj hladovini koju smo mogli uhvatiti ispod kakvog malo većeg grma. Luka je ovdje malo zaostao za nama (ostao je nešto duže u blaženom hladu), a mi smo pomalo nastavili dalje – Luka će nas stići za tren. Do Bojinca nam nije trebalo dugo, ali doći do njegovog vrha gdje nam je bila KT3, bilo je u najmanju ruku izazovno. Gola stijena, pod kutom nešto manjim od 90° (barem se tada tako činilo). Vrhunski! Gledajući ju odozdo, samo pomisao da se krenemo penjati po njoj činila se suludom. Još pogotovo što su ljudi koju su krenuli ka vrhu na toj stijeni izgledali kao mali mravi!



Izgleda opasno, opasno je, limit na Rujnom nam se bliži, idemo, ne idemo!?! Ma idemo! Bili bi ludi da ovo propustimo! And here goes nothing and everything!!! Jedan za drugim, primamo se za sajle, vučemo se rukama prema gore, noge lijepimo za stijenu koliko god možemo u nadi da se neće okliznuti. I na kraju, nagrada je stigla! Bojinac, vrh, brutalno dobar pogled koji puca prema moru… Besplatan spektakl i demonstracija nenadmašne ljepote i snage prirode… Da sam barem ponio neko pivo i stolac pa da sjedim gore dok sunce ne zađe. Ali ništa od toga -moramo dalje ako želimo danas išta napraviti. Nakon dobrih 10 minuta izležavanja na vrhu, krećemo sa spuštanjem i napadom na KT4 – prema Rujnom gdje nam je limit za doć ako želimo nastaviti utrku 15:30h. Sada je 15:10h i mislimo si „nema šanse da stignemo na vrijeme“, ali ne odustajemo!
Nakon što smo se spustili sa stijene, ponovo smo se sreli s Lukom. Kaže nam da odustaje od Bojinca i ide s nama na Rujno. A gdje je bio do sada? Ostao je u hladu pričekat nas da se malo akumulira, pojeo čokoladice, gelove i naravno upoznao fine ljude tamo na planini od kojih jednog treba posebno izdovjiti. A koga drugog nego, glavom i bradom, samog Željka M.
Sad kad smo ponovo svi na okupu, žurimo niz planinu, kroz jedan mali dio šume (hlad) i stižemo na Rujno par minuta nakon što je gospođa koja je bila zadužena za perforator, preforator maknula. Nemoguće! Ovo ovdje ne može biti kraj trke!!! Ne možemo se sada vratiti džipovima natrag!!! Iako, iskreno, jedan dio mene htio je da je kraj, ali drugi opet i dalje želi na planinu. Dok smo se pomalo razočarani ubijali u hladnoj bunarskoj vodi s Rujna, jer ipak, došli smo samo nekoliko minuta nakon limita, jedna žena je nazvala Šimuna koji je dao zeleno svjetlo za nastavak utrke. Juhu! Smiješak na lice i ponovo na noge „lagane“! Brzo smo napunili bidone i ulovili perforator samo da čim prije krenemo. Luka je ostao na Rujnom i vratio se s ATP-Lučko u Starigrad, a mi smo krenuli prema KT5 - Golić.



Luku su od Rujna na dalje zamijenili naši novostečeni treking prijatelji – Andrea i Aleš (ALBA team)! Odlična ekipa za zabavu i bauljanje po planinama. Pjevalo se od Zlatka Pejakovića – 'ajdemo noge umorne, preko letećih medvjedića i kad se male ruke slože, pa sve do Colonije… ma neprocjenjivo… heheh
I tako mi krenusmo dalje, kuda nego u brda i brda i brda i brda…
Golić - iako je izgledao tako blizu moram priznati da nije bio. Toliko smo se penjali u brdo da mi se već zavrtilo u glavi. Sunčanica il što već, nisam se baš najbolje osjećao u jednome trenutku. Na samom vrhu sam sjeo na stijenu da malo odmorim i još malo uživam u pogledu. Ovaj put, pogled je pucao na Rujno s jedne strane i Vaganski vrh s druge. Vaganski vrh nam je bila jedna od sljedećih točaka. S Golića se vrh baš i nije najbolje vidio, jer, bio je daleko, predaleko. A to je značilo samo jedno...bit će naporno doći do tamo i trajat će godinama. Na Goliću sam pojeo malo čokoladice, gel, magnezij... Sve samo da se vratim. Tada mi više ništa od toga nije imalo okusa, ali morao sam jesti ako želim ići dalje.
Nakon Golića krećemo prema Strugama – naša KT6. Prvi dio puta je bio super. Laganica kroz šumu. Malo skrećemo s puta do obližnjeg izvora gdje se osvježavamo najfinijom i najhladnijom vodom koja nam je u tom trenutku sjela ko budali šamar... jer, ako možda niste znali i primjetili, bilo je vruće za pretvorit se u plinovito agregatno stanje (zato nam je možda svima i sviralo iz guzice)! J Nakon ove okrijepe došli smo do ogromne uzbrdice i malo pomalo, lijevo, desno uspjeli smo se popeti do ravnice i livade prije Struga.




Kratko odmaramo i nastavljamo premo Strugama. Na Strugama susrećemo planinara/čuvara koji tamo živi i koji nas sav u čudu gleda. Pogled mu je postao još čudniji kada smo mu rekli kuda idemo dalje i mislim da si je u najmanju ruku pomislio „budale!!!“, ali valjda je iz pristojnosti samo rekao „do tamo imate još dva sata, valjda ćete stići prije mraka!“ Na kraju, nije puno ni fulao.
Uz usputno čavrljanje, brzo se cvikamo i krećemo dalje prema Vaganskom vrhu. Prva zanimljivost na putu, odmah do skloništa Struge, bio je najviši vrt u Hrvatskoj. Prekrasan mali ekološki vrt na ni manje ni više nego 1.400 m nadmorske visine! Kul!



No, nemamo vremena za zadržavanje – fotka, dvije i krečemo dalje.
Putem do KT7 srećemo nekoliko planinara koji laganini šeću planinom s ruksacima na leđima i idu od skloništa do skloništa, spavaju u prirodi i uživaju u miru, tišini i ljepotama koje jedino planina pruža. Svi mislimo i komentiramo, bilo bi genijalno provesti tako barem tjedan dana. Isto tako, zajednički zaključak je bio – al nema ekipe za to! Tko bi, osim nas par budala, zamijenio sve blagodati suvremenog života za pentranje po planini, „kupanje“ s malo hladne vode iz bunara ili kakvog izvora, spavanje u šatoru pod zvijezdama, bez struje, okružen raznoraznim zvjerima. Ah... Šteta!
Tako, uz priču, malo pomalo, stigli smo i do Vaganskog vrha! Najvišeg vrha Velebita i trećeg najvišeg vrha u Hrvatskoj! 1.757 m.n.v.! Taman smo stigli na zalazak sunca! Milina!



Iako nam se žuri, svi pomalo u sebi mislimo kako više nema šanse da stignemo na cilj u limitu, pa si dajemo oduška za malo duže zadržavanje na Vaganskom vrhu i uživanje u pogledu na Liku i zalasku sunca. Aleš vadi sendviče, ja gumene bombone, čokoladice… Vadimo i jedemo sve što imamo kako bi do kraja bili što lakši.



Nakon ovog odmora, krećemo malo jačim tempom dalje. Do limita imamo još dva sata i ako stvarno upremo možda i stignemo dolje na vrijeme. Mislili smo, sada je sve samo nizbrdo, KT9 i KT10 ne kupimo i na cilju samo za taj tren! Kao što napisah, mislili smo! Ali kad smo vidjeli što nas čeka, predomislili smo se!
Od Vaganskoga vrha do planinarskog doma je bilo opako – sipar u nedogled i ništa od laganice i bezbrižnog spuštanja. Krećemo se spuštati, a tlo/kamenje pod nogama samo klizi! Činilo se kao da taj spust po siparu traje cijelu vječnost. Nakon početnog isprobavanja što ću i kako ću,korištenje tehnike skijanja se pokazalo kao jedini mogući način za malo brže spuštanje po ovom terenu. I tako sam skijao! Ali doslovno! Klizao sam se na tome do dolje koliko sam god mogao. Cure su također ulovile tehniku i zajedno smo se spustili do šume..
Iako je na otovrenom još uvijek bilo pristojno svjetlo, čim smo ušli u šumu morali smo izvaditi lampice kako bi išta vidjeli.



Taj dio do doma trajao je stvarno predugo. Andrea je već sada pomalo kaskala, mučili su je žuljevi (a koga nisu), a i umor. Bitno je bilo da sada ostanemo svi zajedno, blizu jedni drugima, jer ima svakakvih živina ovdje po šumi. Čulo se šuškanje na sve strane, a mi smo, praveći se da ništa ne primjećujemo, pjevali, lupkali, glasno pričali, sve kako bi se ohrabrili i prestali razmišljati o medvjedima koji bi nam se mogli naći na putu. Kad smo se približili domu, presrela su nas 4 svjetleća oka u mraku! Izgledala su sablasno! No, na sreću, bila su to samo dva psa koja su se motala oko doma i histerično lajala na četiri budale u šumi usred mraka!
I tako stigosmo do onog što bi trebala biti za taj trek naša osma točka. Ranije smo dobili dojavu kako su maknuli perforator kod doma i pomalo razočarani što nećemo cvikati KT8 krenuli smo preko mostića na put do cilja... Kad ono, wuuuuuhuuuuu!!! Perforator i dalje stoji na mostiću! Svi se veselo cvikamo i stišćemo gas prema cilju! Široki makadam se u tom trenutku činio kao autocesta. Kombinirali smo trčanje i brzo hodanje ovisno o terenu i mogu reći da smo tu bili poprilično brzi. Andrea malo izgleda slabo, kroz priču govori da nije baš nešto trenirala zadnja 2mj što se i vidjelo na samoj trci. Ivana pak ide ko da je tek krenula. Ništa je ne boli i samo ide. Svaka čast. Sada još kada krenu ozbiljnije pripreme za ZG-polumaraton - razvalit će tamo.
Cijela utrka je bila odlična, sjajna! Da sam išao sam, vjerojatno bi sve probao proći čim prije i ne bi toliko pozornost posvećivao ljepoti koja me okruživala na tom treku. Ovako je bilo upravo savršeno! Sve osim samog kraja. Došli smo nešto manje od 1:30h nakon limita i gle čuda… na cilju nije bilo nikoga!?! Nikoga osim Luke koji nas je jedini čekao. Ali bez organizatora, gss-a, nikoga! Totalni minus po meni. Sva sreća da se nikome ništa nije dogodilo, jer da je, našao bi nas nitko i nikada.



Ali da ne pokvarim sada cijelu priču oko utrke, neću više o tome.
Uglavnom, poslali smo mail organizatoru na tu temu, kako nismo odustali, kako nije bilo nikoga na cilju i još par sitnica. Namjera maila nije bila žicanje bodova, već samo želja da na sljedećim utrkama takvih stvari više ne bude. Na kraju je za nas sve ispalo super i puno bolje no što smo očekivali - Šimun nam je priznao utrku i svi smo zaradili veliku količinu bodova u ligi. Zadovoljan sam takvim ishodom, iako bi radije da smo došli u limitu.
Kao šlag na kraju cijelog tog dana, došlo je ostvarenje onoga o čemu smo počeli maštati na samom početku utrke i nastavili punih 13 i pol sati za vrijeme utrke... More, kupanac, osvježenje!!! To je bila točka na i koja je taj cijeli dan učinila upravo savršenim!



I sada, tek nekoliko dana nakon što je utrka završila, sjedim doma pišući ovaj tekst i već se hvatam kako razmišljam o sljedećoj godini i Velebitu. Mislim da ću dogodine ići ponovo na 100km… Kao što sam gore napisao, prošlogodišnje 100-tke se više gotovo niti ne sjećam i svakako bi to želio ponoviti. Ali o tom po tom! Vidjet ćemo!

I jedna za kraj!





Post je objavljen 03.07.2012. u 21:57 sati.