Marketing
Poredak priča u priči
Tramvajska stanica ujutro.
Famija je pitao Safida odakle će naći pare po koje ih je poslala majka. Safid je po običaju trznuo ramenima kao da to nije problem (a je i to dobro zna) i nastavio nabijati o beton nogometnom loptom, mokrom od jučerašnje kiše, s koje se gotovo ogulila sva umjetna koža, iritirajući obične ljude oko sebe. Oko njih dakle prazan krug, na rubovima kruga ljudi/građani. Preglasni su da ih se ne bi primijetilo, dovoljno nepoželjni da bi netko obratio pažnju na njih, baš kako odgovara ciganskim dječacima.
- Daj kunu! – kaže Safid rezolutno prvoj osobi koja je stajala pored njih, mladoj djevojci obučenoj kao i većina djevojaka u gradu; želi da odjeća više priča od nje same.
- Nemam … - kaže ona spustivši pogled. – Nestanite, nestanite, nestanite – pomišlja u sebi.
- Lažeš! – kaže Safid pruživši od lopte prljavu ruku dok je drugu podboltao oko lopte za kuk. – Daj kunu! –
Djevojka se samo pomaknula u stranu. Sada je već više od same odjeće pričao strah. Pretvarala se da gleda negdje u vrhove zgrada. Taj pogled je razveselilo neku staru vodorigu koju ionako nikada nitko ne primjećuje, ali Safida nikako nije, bio je rezolutan u iznuđivanju kune; planirao je sljedeći potez.
U tom trenutku se začuo lom fasade i vodoriga se otkine od zgrade, njene mračne oči, dovoljno beskonačne da bi popile svu jučerašnju kišu naciljaju djevojku. Kamena krila bila su razvijena dovoljno da je u niskom letu uspjela otkinuti krilom djevojci glavu razbivši se o beton. Iz vrata, na mjestu glave, u tom trenutku počeše ispadati zlatnici. Sramežljive sunčeve zrake, vodoriga, djevojčina glava kako se kotrlja zajedno s vodoriginom i dva cigića koji skupljaju objeručke zlatnike ubizarili su trenutak do te razine da su ljudi oko njih počeli sijedjeti kao u filmu strave.
Kada bi Famija i Safid znali što je fantastika, priča bi sigurno bila fantastična i išla u gore opisanom smijeru. Nažalost Famija i Safid ne znaju što je vodoriga, niti su ju vidjeli ikada, a bome ne znaju niti kako izgledaju zlatnici. Svatko bi pomislio da bi takvu priču možda ispričao momak sav u crnom koji je to sve nekako nezainteresirano promatrao no on je samo nemaštovito procijedio – Cigići – ušavši u tramvaj i riješio nas svake aluzije.
Na stanici je na svu sreću bila i nekakva srednjovječna profesorica da ispriča priču onako kako se stvarno dogodila. Vuneni žarki šal s velikim rupama visi joj oko vrata označavajući njenu finoću i praktičnost nekakvom učenom vrstom estetike. Držala je taj šal kao da je sidro njezine učenosti, usidrena na stanici među budalama koje neće niti usvojiti niti će naučiti cijeniti svu tu educiranost. Na vrhu nosa joj se skupljala kristalna kapljica, koju od ljutnje nije niti primijetila i tko zna zašto, da li je to neki feministički kliker u njoj proradio zbog napadnute djevojke, ili ju je ista možda podsjetila na nju samu dok je bila mlada i buntovna (ona voli misliti da je bila) a još je vjerojatnije profesurom stečeni autoritet proključao kroz bore već pomalo neravne kože … Uglavnom, kapljica je kapnula s nosa točno na šal i potamnila mali crveni, svega pola nokta dugačak dio šala u bordo, a profesorica se našla iza ta dva nevaljalca, ta dva mulca i primila ih toliko čvrsto za uši da je vrisak cigića zaglušio svu buku ulice. – Ispričajte se djevojci! – A njih dvojca na koljenima, na očigled svih u tom trenutku prestaju biti cigani, dok vodoriga ponovno postaje nevidljiva i nebitna na zidu a djevojka razrogačeno zahvaljuje - i neka, samo su djeca … -.
Kada bi profesori … oprostite i profesorice (radi političke korektnosti) pisali priče one bi sve bile propovjetke i upitnici našem moralu, a naša priča tako nije išla. Nismo dovoljno dobro gledali.
A da smo se samo malo odmakli od centra događaja i primijetili ono što je čitavo jutro visjelo u zraku. Baš kao ovaj jutarnji zrak nakon cjelovečernje kiše, spreman za ostavljanje plahti da dobiju taj stari miris prirodne svježine, kao velika kremšnita u rano juro, kao roza ruža na reveru bijele haljine ... Ono veliko i bitno. Visio je momak, naslonjen na pleksiglas reklamu i promatrao djevojku puno prije nego što su došli cigići i uništili sve. Onako kako momak promatra djevojku. Neću vas zavlačiti i ona je promatrala njega. Njegove bijele tenisice sa debelim crnim žnirancima, njegovu guzu koja je tako krasno popunjavala obične traperice (kada bi se okrenuo, što je pomalo i namjerno radio nakon što je vidio da ga je odmjerila), njegovu usku majicu kratkih rukava kroz koju su se nazirale dvije male stvrdnute bradavice, dugi vrat s velikom adamovom jabučicom (baš za zagrist), bradom starom nekoliko dana, i kosom koja je raskuštrana padala čak i preko plavih očiju. - On je slikar! – gleda veliki fascikl koji je nosio. I bio je … A bio je i vješt tip. Nakon događaja odmah je prišao s dvije kune u svakoj ruci i pružio svakom cigiću po jednu kovanicu. – Ajde dečki budite dobri. – Dečki su bili dobri i otišli – Ja sam Alen –
- Kristina, drago mi je. –
E da je ljubav ovu priču napričala, mirisala bi Kristina s guštom zajedničke bijele plahte (ali mirisne od kupovnog, ne-prirodnog omekšivača da vas ne varam previše), imala bi ona i kremšnite ujutro i gledao bi Alen njezine sisice u bijeloj haljini hineći da gleda ružu na reveru haljine, ali nije. Ljubav danas rijetko kada piše.
I to je to.
- Čekaj malo, čekaj malo, a priča? –
Ma kakva priča!? Svi su otišli svojim putem metastazirajući svoje priče po gradu.
- A Safid i Famija? –
Ma sve ok, nabijaju dalje loptom. Mislim nije baš tako, hoću reći sada je, ali neko vrijeme nije bilo ...
Ajde da još i to ispričam iako je to druga priča. Već neko vrijeme, kao što znate, aktivan je zakon da se svako nepropuštanje pješaka na zebri kažnjava, a ne daj bože nekakve ozljede pješaka (makar se nije čak udostojao pogledati lijevo-desno) se naplaćuju velikim novčanim kaznama, što državi što pješaku. Safidu je tako palo na pamet da bi trebali čekati neki skupi auto na pješačkom, Famija bi se bacio pod auto koji bi sigurno zakočio i malo ga trknuo, Safid bi kukao i posvjedočio da je auto naišao iznenada, da je ozljeda stražna, on je u takvim stvarima sa riječima vještiji. Izvedba skoro savršena. Dobro, auto je bio visoki džip a Famija premalen, a ovi u džipovima kao što znate rijetko kada koče na vrijeme. Ozljeda je bila malo ozbiljnija nego što su mislili, bilo je i prijeloma i krvarenja, ali su ozbiljne bile i porcije hrane u privatnoj bolnici u kojima je Famija uživao, kao i odšteta koju su dobili tj. dobila njihova majka a sve je platio američki ambasador koji se vozio otraga dok je njegov vozač pregazio cigića. Ambasador je bio i u naselju i obećao da će im pomoći, bila i televizija i čitava čuda na koja nisu navikli. I tako su Famija i Safid postali heroji ciganskog naselja ...
Kada bi priče pisali optimisti ovako bi završile ... Ali znate što? To se tako i jest dogodilo, a vi pričajte što god hoćete!
Post je objavljen 03.07.2012. u 14:51 sati.