Komemoracija za mučenike HPC-a 30. LIPNJA 2012.
MIHAELU – ZA SJEĆANJE NA DAN MUČENIKA
Prošla je godina od našeg zadnjeg susreta. No nažalost onaj, najzaslužniji za sjećanje na žrtve politički montiranog procesa političkim neprijateljima i crkvenim dostojanstvenicima svih konfesija osim pripadnika HPC-a u Hrvatskoj, više nije među nama. Michael Shardt – Kupčevskyj živio je dotle, dok nije izvršio svoje zemaljsko poslanje - rehabilitaciju i proglašenje mučenicima, mučki ubijenih svećenika HPC-a.
Nakon procesa održanog 29. lipnja 1945. pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba - jednodnevne pravosudne farse bez branitelja i mogućnosti obrane, bez priziva i mogućnosti žalbe, od 58 optuženih osuđeno na smrt je 49 ljudi. Među njima je bio Arhiepiskop HPC-a Germogen, protojereji Serafim Kupčevskyj, Spiridon Mifka, Dmitrij Mrihin i Joso Cvijanović i protođakon Aleksej Borisov, svi svećenici HPC-a, svi ruskog podrijetla.
Radilo se o tipičnom pravosudnom ubojstvu! Presuda je nad njima izvršena u noći na 30. lipanj, na za sada nepoznatom stratištu. Krivnja većine od njih bila je u tome, da su vršili pomirbu između Hrvata i Srba te su se svjetonazorski razilazili s „osloboditeljima“. Time su predstavljali opasnost za planiranu uspostavu komunističke totalitarne vlasti, a dijelom je to bila i odmazda prisutnih čekista NKVD-a protiv ruske emigracije - Staljinovih ideoloških protivnika.
Sudionik tih događanja, mladi bogoslov Mihael, unuk episkopa Serafima Kupčevskog, trebao je otići na studije u Sofiju i postati svećenik HPC-a, ali mu se ta želja nažalost nije ostvarila. Nakon rata uspio se zaposliti na Radio Zagrebu kao priznati spiker i lingvist, ali je 1951. godine zbog obiteljske geneze, sa ženom i 1-mjesečnim djetetom bio protjeran iz Jugoslavije.
Utočište mu je pružila Kanada, u kojoj je živio i radio sve do svoje prerane smrti. Ali nikada nije zaboravio svoju domovinu, svoju obitelj i dug prema svojem umorenom djedu i obitelji i ostalim pobijenim svećenicima HPC-a. Dao je zavjet i cijelog je života vodio borbu za njihovu rehabilitaciju, neumorno je pisao svim relevantnim institucijama u Jugoslaviji, u svijetu i u Hrvatskoj nakon njene uspostave. Neuspjesi ga nikada nisu pokolebali, ostao je uvijek uporan i dosljedan.
Uzaludno je godinama tražio rodbinu i grobove pobijenih svećenika. Odgovor je bila uvijek šutnja i ignorancija od strane odgovornih i moćnih, a HPC je po želji vladajućih, kako prije tako i sada bila i ostala tabu tema.
Nepriznavanju komunističkih zločina od strane boljševističkih „antifašista“ i njihovih umreženih potomaka, od početka stvaranja neovisne Hrvatske sve do danas, pridružilo se i neprijateljsko djelovanje SPC-a. Kupivši od carigradske patrijaršije 1920. godine prava na uspostavu autokefalne crkve u Kraljevini SHS, SPC je prisvojila imovinu i posjede istočne grko-pravoslavne crkve. Kako nije željela izgubiti imovinu, poziciju i primat u Hrvatskoj i u poslijeratnoj Jugoslaviji, a HPC joj je u tome bila konkurencija i zapreka, lažnim ju je optužbama maknula sa političke scene. A HPC je bila zakonito utemeljena po kanonskim pravilima Istočne crkve, uz privolu patrijarha SPC-a, za brigu svih pravoslavaca na području hrvatske države, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost..
Prema pravoslavnom kanonu, pravoslavna crkva nije univerzalna već državna crkva i može djelovati samo na teritoriju svoje države. Stoga je ustavna dužnost Hrvatskog sabora uspostava Hrvatske pravoslavne crkve za potrebe vjernika pravoslavne vjere hrvatske narodnosti, kojoj će legitimitet dati ostale autokefalne pravoslavne crkve. Sabor treba također, kao relikt prošlosti, zabraniti djelovanje državne pravoslavne crkve iz druge države, jer je to direktno miješanje u unutarnje odnose suverene i neovisne države!
No, uspostavom nove hrvatske države, Sabor nije izvršio svoju zadaću prema hrvatskom narodu. Uzroci leže u političkoj sferi – protivljenju starih politički umreženih struktura iz doba totalitarizma, nad kojima nikada nije provedena lustracija, kao i u pritiscima i ucjenama SPC-a i njegovih apologeta u Hrvatskoj. Time se može objasniti i teška borba Michaela Shardta čak i za uspostavu spomen-groba pobijenim svećenicima HPC-a na groblju Mirogoj, da bi to konačno uspjelo na Miroševcu. Stoga mu moramo biti zauvijek zahvalni za tu upornost kao i materijalno učešće za izgradnju tog memorijalnog spomen-obilježja žrtvama bezumlja.
Plaću za svoj cjeloživotni trud, kao i moralnu satisfakciju za sve dobro koje je učinio, dobio je naš Mihael proglašenjem ubijenih svećenika svetim mučenicima pravoslavlja, od strane Ruske istino-pravoslavne crkve na zasjedanju Sinoda u Odesi. U tu su svrhu izrađene i njihove ikone.
Obznanivši to lani nad njihovim spomen-grobom, ostvarila mu se životna želja i dati zavjet. Usprkos preboljenom infarktu, zahvaljujući Božjoj pomoći, obavio je do kraja svoje životno poslanje i neposredno po povratku kući, preminuo je taj veliki čovjek, shrvan totalnom slabošću. Uvijek otvorena srca, nije se nikada žalio niti štedio u borbi za istinu i pravdu. Dao je od sebe sve, pa i svoj život, za svoju vjeru i za svoju bolju Hrvatsku.
Neka mu je vječna čast i slava i naša velika zahvala!
Zagreb, 30. lipnja 2012. godine
Mihaelov poštovalac
Miroslav Tomac
Post je objavljen 02.07.2012. u 13:43 sati.