Sinoć sam izašao malo, bio na jednom lijepom vrtnom druženju uz roštilj...idilična slika djece kako skakuću na trampolinu s jedne strane i stol pun finih kolača s druge su me onako nekako malo stisli, nije to baš bila prilika u kojoj bih se fino utopio u alkoholu i uživao u životu na svoj način, pa sam se ispričao i otišao. Uvijek mi je to bilo mrsko, ustat se pa reći domaćinima koji su se potrudili oko svega, evo, hvala, ja sada moram ići....otišao kod kumašina...nisam se ni kod njega zapio, iako smo se dobro nasmijali, dignuo me s pričom o tome kako smo jednog jutra u nedostatku otvarača neku butelju pokušavali otvoriti nabijanjem na šiljke neke usputne ograde...još malo pričali o svemu i svačemu. Naravno, nisam otišao ravno kući, to si moram isprogramirati u glavi, ali lijepo je sresti ekipu u ljetnoj noći i zasjesti još malo. Jutros sam se probudio bez glavobolje i ostalih uobičajenih radosti nedjeljnog jutra, jer nisam nigdje ostao zadnji.....iskreno ne znam jel mi drago zbog toga ili nije....trebalo bi mi biti drago, ali nije to lako priznati..najgore je samom sebi nešto priznati....ali idemo prema pravilima nekim...bit će valjda u životu još prilike i za rondanje....
Post je objavljen 01.07.2012. u 12:11 sati.