Marketing
LIJEPO ČUDO MOJE
Dugo, dugo nisam bila ovako sretna.
I dugo, dugo nisam ovako lijepo plakala.
Dugo, dugo nisam mogla vjerovati da ću ovako nešto napisati.
Da će mi riječi koje volim i s kojima rado drugujem,
u samoći, brizi, neshvaćenosti, tuzi,
ili jednostavno opijenosti životom i njegovom
lijepom nepredvidljivosti,
ličiti na gnijezda lastavica usnula negdje u dnu grla.
Dobro je.
Stigao si.
I nije te briga da li je itko od nas pripravan za radost.
Oni mudri nek mudruju.
Premladi su, gdje će živjeti, a škola, što li će biti.
Život, ljudi moji, nije jednosmjerna ulica.
Ima puno premještenih i potrganih putokaza.
Ne kormilarimo po zamišljenim kartama
onih iskusnijih moreplovaca.
To se onda i ne bi zvao život.
Plovimo i s vjetrom i ususret.
Ususret je uzbudljivije.
Nekad smo bili i mladi.
Svi smo bili mladi, prije nego smo se prvi put
zabrinuli.
I priznajmo, sva su mora bila naša.
I zore pune sna.
Kad smo shvatili koliko smo odrasli,
otada više i ne sviće.
Dobro je.
Stigao si, srećo moja mala.
Nebo mi se nasmiješilo danas,
kad sam vidjela tvoj nos.
Profinjen i vidrast, koji će finije ćutjeti stvari.....
I oči plave.
Lijepo Čudo moje.
Moram izliječiti moj adhezijski kapsulitis brzo. Sindrom "smrznutog ramena", kažu.
Iliti previše pružanja podrške krivim i teškim ljudima.
Brzo izliječiti rame.
Jer nitko nikada neće nunati nikoga, kao što ću ja tebe....
Post je objavljen 29.06.2012. u 23:46 sati.