Marketing
Preko, i zbog vode, do slobode
Krenulo je entuzijastično. Odlučih pokrenuti svoju Zelenu gerilu. Doduše, samo s jednim članom ali to i nije toliko bitna stavka jer ionako ne podnosim stadionsku atmosferu. Mislim, ne zamišljam baš skup vrtlara koji se, sa motikama u ruci, dere „KOL`KO NAS IMA!“. Ono, Gubec sreće BBB. Ne ide brale, vrtlari su nježna, gotovo tetkasta stvorenja... Ah, moj vrt.
Prvi problem se pojavio već u početku proizvodnje. Krenem do podruma po taj simbol poštenog seljaka, motiku je li, kad ono nema. Priupitam nježno svoju voljenu majčicu zna li što o tome kad mi ona procrvkuće - Ah da, kod Smilje su -. Smilja? Kakva Smilja? Koja Smilja i šta će joj moja motika?!? – Paaaa za vrt, htjela je posaditi begonije i gerbere, a ni bugenvilija joj se zadnji put nije primila - reče ona nevino. – Pa dobro, odvratim ja – zovi je i reci joj da ću proći po alat- zaključim praktično. Ali neš majci. Mislim, doslovno ne mreš to majci napraviti. I krene kukanje – Kako da sad zovem ženu kad sam joj posudila prije tek mjesec dana!“ – odvrati ona u pravedničkom bijesu. Koji kua radi mjesec dana s motikom i grabljama u vrtiću od 14m2 uopće!?!? – Bože, kakva si! Pa ZNAŠ da je stara! I uostalom, ne mogu je pitati da mi vrati nešto što sam joj posudila, naljutit` će se i neće više pričat` sa mnom!!!. Izem ti tinejđerske babe, na. Uzeh ono ručno kopalo, od 15 centi u ruku, i udri pokajnički. Samo da se Smilja ne ljuti. A zemlja kamenaaaa... A ruke žuljeviteeeee.... A upala mišića triatlonskaaaaa.... Moj teško-stečeni-krvavo-okopani vrt.
Elem, prekopah ja to u narednim danima. Crkoh skoro ali zemlja je prekopana. Uzeh vrećice sa sjemenom, posijah i ugodno se zavalih (čitaj: padoh na kauč, četveronoški se dovukavši) maštajući o mirisnim redovima lavande, šumi pomidora i krastavaca sa nježnim redovima proklijale mrkvice... Moj divni mirisni budući vrt.
Da ne bude dosadno, od početka mi svoju podršku „ponudiše“ susjedi i familija. Ama baš svaki j...... put kad počeh nešto raditi s neke strane, prozora, balkona ili osobnog spuštanja u vrt, začuh dobronamjerne glasove koji dobacaju nešto tipa „Pretvrda ti je ta zemlja!“ ( ma sereš, nisam primjetila) ili „Ne bi to trebala tako, treba ti veća motika! (uzmi je TI od borbene Smilje nesrećo) ili „Ma ne naraste ti tu niš, ova zemlja je bez veze“ (ukopat` ću tebe kao gnojivo!!!). Mislim, imate sliku uobičajene hrvatske proizvodnje, ovdje na jednog radnika dolazi standardnih 84 savjetodavaca i 57 genijalaca koji nemaju druga posla nego dobacivati sugestije i mišljenja... Ali to je moj mali ponosni vrt.
I sasvim nenadano, stvori se novi problem.
Koja je nagrada svakom vrtokopaču? Voda. Ta divna svježa voda kojom nježno, poput poljubaca, obasipate svoje uzemljeno sjeme (pa malo svoje noge), pa biljčice (pa onda opet sebe) sve od silne ljubavi i nade u neko novo zeleno sutra. To zalijevanje je divni relaksirajući dio koji opušta svaki dio tijela i donosi radost u svaki kutak vašeg vrta i osobnog bića... Moj prekrasni svježom vodom natopljeni vrt!
E pa oš vražju mater!
Nema vode za tebe Mujo!!!
Kako nema? E pa nema jer ama baš svaki božji dan u ovih mjesec i po dana se netko drugi dočepa prokletog crijeva za vodu i zalije moj zemljani kutak svemira! O bogovi! Elem, znaju i drugi, posebno u ove tople ljetne dane, koji je nemjerljivi gušt i zen stanje obući crocksice, borolete ili sandale i glumiti kišu vapećoj zemlji. Maltene pa postaneš Thor osobno. To je sreća, moć i krasno transcendentalno stanje dozvoljeno samo bogovima, nikako nama običnim smrtnicima. I nije to ono, nego što još imaju stav da mi čine uslugu! Meni, koja se dižem ovih par dana u 5 ujutro da bi izbjegla vrućine i obavila posao kako treba. A fore su im petparačke. To se sve nudi kako ide nahraniti mačke, da jadna ne moram ja, pa da ide samo skočiti do dvorišta jer im se čini da su nešto dolje zaboravili... Ali zato svaki put kad siđem, vidi čuda, vrt je zaliven. E ne mre više. A –a ... To je MOJ J..... vrt!!!
Stoga jučer popodne, čim je sunce zašlo za zgradu, a MOJ prekrasni vrt u sjenu, uzeh ono crijevo s osvetničkim pogledom i razvukoh ga do lokacije. I krenem zalijevati. Minutu. Dvije. Tri... I taman kad počeh guštati, razleti se onaj nesretni plastični pevecovski nisam-tuš-ali-se-furam-na njega nastavak. Ja fatam poludjelo crijevo, drugom rukom tražim gdje je odletilo to plastično sranje, skakućem po onom blatu i nastojim paziti da ne izgazim mlade pomidore. O da ti j..... sunce! I vodu i zalijevanje i vrt, na! Nađoh crni nastavak ali ne mreš ga vratiti nazad zbog pritiska, pa se isprolijevah ko prva generacija vatrogasaca u Donjoj Mrkuši onomad kad se Ljubi zapalio dimnjak a knjižica s instrukcijama još nije stigla.
I di smo sad? E pa nekako nigdje. Elem, sad sigurno nitko drugi ne želi zalijevati vrt jerbo im je tlaka držati palac na crijevu, nit` je lako, nit` je fora a bogami ni ne izgledaš baš onako televizijski. To mijenja smjer prskanja kako `oće, pa više zalijevaš sebe nego tamo di treba. Dođeš kući pokisao ko Jaca s adezeovskog skupa. Ali s druge strane ... vrt je moj. Samo moj.
I sad kontam niti ne kupiti novo prskalo, da se banda petokolonaša (nego šta su, kad vire iza škura očekujući priliku za prepad) ne bi opet osmjelila kišiti po mom vrtu. MOM vrtu. Mom 300-komadno pomidorskom vrtu. Šta ću sa svim pomidorima ako se stvarno zalaufaju i narastu nemam blage.
Ali znam jednu stvar – ja to, sunce mu, zaslužujem, 97. (jer to je moj vrt)
Post je objavljen 29.06.2012. u 10:40 sati.